Mi smo djeca rata

"Vi ste djeca rata."
"Ti si dijete rata."
"Mi smo djeca rata."

Koliko puta ste čuli upravo ovu rečenicu "ti si ratno dijete", a pojma niste imali kao ni ja šta to znači?
Svi su samo o tom pričali kako smo mi djeca rata, kako smo jadni, tužni, sami, nesrećni. Kao ni većina djece koja je upravo za vrijeme rata kretala u školu, ja lično 1993 godine, bili smo eto ta ratna generacija. Nismo imali pojma šta znači biti ratno dijete. Niti šta to znači rat. Možda je tako i bolje.

Sjećam se da smo se svi lijepo družili i igrali. Na velikom odmoru koji je trajao 20 minuta igrali smo se svi, trčali, vrištali, ganjali. I Sanje, Dragane, Jelene, Mirele, Sandre, Sande, Sanele, Amele, Merime... Sve smo bile prijateljice.

Sjećam se kada je došao dan kada više u našem razredu nije bilo Merime, Sanele, Azre. Nisam znala zašto ih nema, nije znala ni učiteljica, nije znao niko...ili su se samo pravili da ne znaju. Ali ostala je moja draga drugarica Mirela, meni je bila dovoljna, najbolja, moja, najdraža.

Sjećam se i te 1995-e kada je Mirela došla u školu i rekla mi da je to njen zadnji dan u našem razredu jer se seli. Taj dan smo se rastale kod žute školske kapije. Dvije devetogodišnje djevojčice su se malim ručicama snažno zagrlile. Jedna Mirela i jedna Vesna. Suze su nam potekle i otišla je svaka na svoju stranu. Niko mi nije znao objasniti zašto odlazi, svi su samo govorili da smo djeca rata.
Već tada sam znala da je taj rat stvarno nešto ružno, odnio mi je u drugi grad jednu od najboljih prijateljica djetinjstva. I dalje se sjećam Mirele ali je nikad više nisam vidjela. Ne znam ni kako se prezivala. Otišla je iz mog života, zauvjek. Ali i danas je duboko u mom srcu.

Sjećam se da su nam časovi trajali prvo 30, a zatim 20 minuta, da su nam u školi gledali kroz prste jer su svi žurili da dođu živi kućama. Valjda je za to bio kriv taj rat.
Sjećam se da smo dobijali hranu u konzervama iz crvenog krsta, da nismo imali za sendvič u školi pa smo ga nosili od kuće, hodali smo u staroj ali čistoj odjeći.

Sjećam se da sam jednom jako željela jedan rozi rajf i mama je dala zadnje pare iz novčanika da ga kupi. Sjećam se...

Sjećam se i da tate nije bilo kod kuće, nismo ga čuli mjesecima i nikada nismo znali kada će doći i da li će uopšte doći. Kada bi došao uvijek je govorio da ne razumije rat jer se tamo svi druže, dijele hranu, piće, igraju karte i ne rade ništa loše.

Sjećam se kada je odlazio da nismo znali da li će se vratiti.
Opet sam mrzila taj rat iako nisam znala ni šta je ni ko je. Samo da je to zaista nešto ružno.

I kasnije nas je uvijek pratila ta rečenica da smo ratna generacija. Kada nešto u školi nismo znali govorili su nam da smo dobri kako smo "ratna" djeca. Uvijek sam pomislila u sebi kako ne želim biti dijete nekoga koga ne volim. Najmenj želim biti ratno dijete.

I mi djeca rata smo odrasli, ništa manje vrijedni od dijece koja za rat nisu čula. Bogatiji smo za jedno iskustvo, a to je da smo ipak ostali svi prijatelji. Javile su mi se moje Sanele, Eme, Merime, samo se nije javila jedna Mirela. Ali sam sigurna da će se javiti, život je ipak pred nama.

Nije nam mogao taj ružni rat ništa, oduzeo nam je domove, djetinjstvo, sreću ali nam je pokazao da svi i dalje imamo dobru dušu i da smo prije svega ljudi.

Ja se upravo spremam da pijem kafu sa jednom Ajlom, i ona kao i ja je bila "dijete rata", valja ćemo taj pečat nositi do smrti.

S ljubavlju Jedinstvena...

"Meni muž nikada ništa nije kupio."

Listajući fejsbuk svakodnevno mi iskaču razni ljubavni fejsbuk statusi.
 Obično nekeko ovako napisani: "Ljubavi volim te najviše na svijetu. Hvala ti što postojiš, uljepšavaš mi sekund, minut, dan, godinu, život." Sve ja to obično ignorišem, ne čitam mnogo i ne čudim se. Sve dok nisam vidjela status muža kako ima najbolju ženu na svijetu. Ljubav života. Sve bi to bilo lijepo i romantično da svi njegovi prijatelji ne znaju kaka život oni žive. Vodjena teorijom da svako živi svoj život kako hoće, umije, zna i želi ne bih ja ni za ovo zapela, da nisam 100% sigurna da je sve ovo velika farsa i laž. Pa evo pitam vas čemu sve ovo? Zašto je potrebno dijeliti sa ljudima koje znaš i koje ne znaš kako voliš svog muža i ženu. Evo ne znam Boga mi. Meni moj muž nikada ništa nije kupio, jer nikada nisam ništa stavila na fejsbuk.

Još su mi fascinantniji oni koji slikaju sve moguće poklone, a onda slijedi opis slike: 
"Od najboljeg mužića-pužića." 
"Kupio meni moj životić."
"Moj život, moje sve."
A život sjedi pored nje/njega kao pored klade ili mrtve mačke i bulji u svoj pametni telefon, birajući filter koji će najbolje naglasiti važnost poklona na instagramu. Hej živote, životiću.

Svi ti idealni životi niti iz daleka nisu idealni. Životići, poklončici, prstenčići, medvjedići.

Evo da i ja svom životiću kažem. Nemoj nikada da me poznatim i nepoznatim na društvenim mrežama predstavljaš kao neku vrstu dobre vile, domaćice, nadmajke, ljepotice, žene nad ženama, a pogotovo nemoj stavljati one emocionalne smajliće "osjećam se voljeno" i slično.

Nisam ja ništa od toga. U svojim najboljim momentuma ja sam majka, žena, prijateljica, komšinica, radna koleginica. U najgorim sam najgora žena na svijetu koja ne pegla, ne nosi tvoje čarape u korpu za prljav veš, nego ih uredno preskače dok ih sam ne staviš tako gdje im je mjesto. Ne peglam, ne pravim ručak svaki dan. Kao i većina ovih gore navedenih idealnih žena. 
Budi jedan između rijetkih koji se ne dičiš pred poznatim i nepoznatim svojom idealnom ženom. Jer to nisam, a nisi valjda ni ti. Baš smo se dobro našli. Filing love neka ostane između naša četiri zida.

Jedinstvena...

Opet me je udario ali ja sam kriva :/

Sjedim u parku okružena tamnim oblacima. Kiša se sprema. Opet sam iz kuće izašla bez kišobrana. Čupava i neuredna. Ali morala sam, bilo je hitno. Nebo će opet da plače. U prsima me steže, osjećam tugu. Ona kasni. Opet ne poštuje moje vrijeme. Moje dragocijeno vrijeme. A znala sam da ima razlog. Debeo, razlog. Njen razlog je ono što je čini posebnom. Njen razlog je zapravo moj razlog zašto je uvijek čekam.

Kroz usku stazu mračnog dijela parka nazire se sjenka. Znam da je ona, osjećam po koracima. Kako mi se približavala, tako sam bivala sve sigurnija. Čekala sam samo da je zagrlim. Što je bila bliže meni, to je hodala užurbanijim koracima. Ustala sam i raširila ruke. Snažno se privila uz mene i počela da jeca. "Opet te je udario", upitala sam tihim glasom. Jecala je još glasnije.

"Pobjegla sam, ovaj put sam zaista zauvijek pobjegla" - izgovorila je drhtavim glasom. Tek poneko svjetlo auta koje je osvjetljavalo njeno lice izdavalo je modricu na njenom obrazu. A bila je tako lijepa. I sa modricama. Bila je tako nevina, dobra, mila i krhka.

Ali kako upitah je? Gdje su ti stvari? Djeca? Možda bi bilo bolje da nisam ništa rekla.
Samo je tiho jecala. Dok sam joj brisala suze dodala je: "Proći će, valjda. Nekada. Kada me više ne bude.".

"Ovaj put sam zaista ja kriva. Da nisam tražila ne bih ni dobila" - rekla je.
Samo sam je zagrlila i rekla da večeras može da spava kod mene. Odbila je.

"Ne mogu. Gdje sutra da se vratim?"
Ipak je mislila da mora da se vrati. Bilo je svejedno da li sada, ovaj trenutak ili sutra.
Ona je smatrala da je njoj ipak tamo mjesto. U njegovom paklu. Za nju, on ipak nije bio kriv. Sama je izazvala reče. Tuga. Osjećam tugu i ljutnju. Uputih se u svoj topli dom, užurbanim koracima.

Ja lijevo, ona desno. Ja u topli, ona u hladni dom. Ja u ljubav, ona u zlo. Ja u zagrljaj, ona na udarac.
To je Jasmina.

Uskoro počinjem da pišem "Dnevnik jedne Jasmine".

S ljubavlju Jedinstvena...

Dobar dan tračare. Šta ima kod mene?

Sjedim na terasi divnog lokala i pijem bijelu kafu s mlijekom. Razmišljam da li da zapalim jednu. Nisam dugo. Doduše, nije mi ni potrebna, ali red je red. Ako već sjedim i pijem kafu sama, u kafiću gdje su radnici iz obližnjeg gradilišta došli da odmore, mogla bih i ja da zapalim jednu.
Da ne budem previše fina, dok njih 5 gledaju u moj ćošak i domunđavaju se.

Rekli su da će biti gotovo za sat vremena - mislim u sebi. Prošlo je 50 minuta, imam vremena da zapalim još jednu. Mislim se mila majko pa to su već dve za 10 minuta.

Za to vrijeme vrtim facebook i instagram i gledam. Svaki drugi status neko nekoga trača. Svaki treći komentar, neko nekoga savjetuje... Prisjećam se tako nekih svojih životnih situacija. Pojedini ljudi zaista imaju potrebu da "turaju" nos u tuđa posla. Dosta su ga "turali" i u moja.

E sad razlika između mene i tih što su gurali nos je jednostavna. Oni i dalje pokušavaju da "guraju" nos, a ja se više ne družim sa njima. Po stoti put pišem kako volim zakon privlačnosti. Kada sve negativizme istjerate iz svog života, počinju da vam se dešavaju pozitivne stvari. E sad su se već prepoznali, svi kojima više ni na poruke ne odgovaram. Ili im odgovorim nakon par sati ili dana. Ja sam jedna od onih osoba koja bitnim ljudima odgovara u roku od maximalno 30 minuta, a zlim jezicima nakoj par dana ili nikada.

I sve sam to uradila i dalje radim na tome ali mi i dalje neke stvari nisu jasne. Jednostavno ne mogu da shvatim. Zašto ljudi imaju potrebu savjetovati drugima kako da žive. I ko kaže da je njihovo mišljenje ispravno, a ne moje/naše? Pokušavala sam mnogo puta da im nađem opravdanje. Da li je to zbog osam razreda škole, da li je to zbog frustracija, ili možda nezadovoljstva u svom životu. Razmišljam, može biti i zbog ograničenosti prostora. Teško je čovjeku koji nije kročio nogom iz svoje države i iz svoje okoline. On obično živi u kalupu, ne zna kako je to negdje tamo u drugom gradu, državi, kontinentu. Niti sam vidjela, niti sam čula da je ikada "turao" nos u moj život neko ko je visoko obrazovan, neko ko je vidio svijeta, neko ko je srećan i preokupiran svojim životom. Vazda su to bile snaše kojima ni novi slogan Addico banke da je 2 + 2 = 4 nije jasan. Nije ni kada nacrtaš.

"Taj potez ti nije dobar" - reče mi jednom jedna žena, koja je mislila da je njen potec u tom trenutku bolji od mog.
"Ja sam mislila da ti ne znaš ni da kuvaš ni da čistiš" - reče mi druga isfrustrirana mlada 25-o godišnjakinja. I umjesto što sam se ja njoj tada pravdala kako sve znam trebala sam hladno da joj kažem da me dostojanstveno nešto boli za njeno mišljenje. Ona i tako zna samo da kuha i pere.
"Ja ne mogu da vjerujem da si to ti napravila" - kazala mi je druga isfrustrirana mlada majka, koja nije pošla dalje iz kruga svoje opštine.
"Ti si opet izlazila, a što imaš divnog muža, čuvao TI je djecu" - reče....
"Šta ti je sa instagramom, samo tvoje slike" - reče peta, deseta, ženturača...
Ma dosta!! Prestanite više brinuti šta sam, ko sam, šta znam...

Tako sam ustala jedno jutro i napisala status na facebooku: DOBRO JUTRO TRAČARE. ŠTA IMA KOD MENE?
Vjerujete li da mi ni jedna nije odgovorila, ali su uredno "polajkale" moj status.

Neke od njih završiše na mojoj block listi, druge čekaju red, nije se imalo vremena :D

Zvoni mi telefon, prekinu mi misli, rastjera ženturače iz moje glave. Sunce se nazire. Zimske gume su naštimane, sad mogu opet da "švrljam" sa mojom crvenom strijelom.
Kada dođem kući moram da vidim ko još čeka pred mojom block listom.

Trebalo mi nekom uništiti zimu, nekom ko neće znati kada sam okačila novi selfie na facebook..

S ljubavlju...jedinstvena...

ŠTA DJECA OČEKUJU OD NAS, A ŠTA IM MI PRUŽAMO?

Trebalo mi je dosta vremena i dosta rada na sebi da počnem vjerovati u zakon privlačnosti. Danas konačno mogu da kažem da je sa zakonom privlačnosti život mnogo lakši. Zašto pričam o zakonu privlačnosti? Baš u trenucima kada sam pomislila kako bi bilo dobro pročitati neku dobru knjigu o odgoju djece, u ruke mi je »pala« knjiga Djeca su s neba, autora John Graya.

E upravo zbog ovoga govorim o zakonu privlačnosti. Kada sam pomislila da mi nešto od srca treba, to se na neki način stvorilo u mojim rukama. To je zakon koji prije svega moramo razumjeti, kako bi ga mogli povezati i primjeniti u životu. Ali ovo je zapravo sasvim druga tema, o kojoj ću takođe jednom pisati.

Da li je djeci dovoljna samo ljubav, pitanje je koje mnogi od nas sami sebi postavljaju. Nije! Šta je djeci pored ljubavi još potrebno možete pročitati u knjizi John Graya. On kaže: » Pojedini roditelji su spremni proživjeti mnogo vremena sa svojom djecom, ali ga ne prožive. Zašto? Zato što ne znaju kako bi ispunili to vrijeme. Mnogi roditelji žele komunicirati sa svojom djecom ali to djeca ne žele. Ti roditelji se trude, ali ne znaju kako da zainteresiraju djecu za razgovor. Većina roditelja se ne želi derati na djecu, ne žele ih ni udariti ali ne poznaju drugačiji način komunikacije. Morate se naučiti od djece zahtjevati stvari na takav način da oni sudjeluju i daju vam prave odgovore. Morate se naučili davati djeci polako  više slobode ali zadržati kontrolu nad njima«.

Djeca su zaista andjeli s neba. Oni su u naš život došli kao bezuslovna ljubav, tako smo im mi došli u život naših roditelja. Medjutim kako se vremena mijenjaju ljubav postaje iluzija, ljubav više nije ono što je bila. Tako je i u ljubavi prema djeci. Pojedini roditelji je mjere brojem bombona koje daju djeci na dan, brojem kupljenih igračaka. Pojedinima je mjerilo novi pametni telefon telefon i markirana garderoba. Prvo moramo mi kao roditelji shvatiti šta je ljubav uistinu, a zatim je u njenom najiskrenijem obliku prenijeti prenesemo na djecu.

Moramo priznati sami sebi da smo osjećajna bića, bića koja u vćini slučajeva sakrivaju svoje emocije. To se doduše dešava u našoj podsvijesti, sve do onog momenta dok se negativnih osjećaja ne riješimo. Ti negativni osjećaji ostvaraju unutrašnji i vanjski stres, koji jako teško izbjegnemo. Prosto je nemogoće. Djeca nam sama pokažu koliko osjećaja se sakriva u njima. Ali kako kroz istoriju osjećajnost mijenja tako ni današnja djeca sve slabija  za prihvatanje starih vaspitnih mjera. Zbog toga se može dogoditi da se povuku i zatvore u svoj mali svijet.  Kako stvari stoje shvatimo tek onda kada vidimo da većinu današnje djece možemo nazvati pobunjenicima, a istočasno se teško prilagode modernom načinu života svojih roditelja.

U današnje vrijeme se jednostavno radjaju inteligentna djeca, koja moraju svoj potencijal razvijati na svim poljima. To naravno ne znači da moraju imati 1000 aktivnosti dnevno, jer ni preveliki broj aktivnosti nije dobar za razvoj djeteta. Za sve postoji zdrava granica, tako i u tom segmentu. Ne tjerajte svoju djecu da treniraju sve sportove koji su im dostupni. Ne liječite svoje frustracije preko njih. Za njih je bolje da treniraju ono što zaista vole. Ne kočite djecu da pokažu svoj potencijal, nego im pomozite da iste razviju u najvećoj mogućoj mjeri. Djecu takodje kočimo da pokažu svoj potencijal ako ih razmazimo. Mnogo puta uradimo nešto umjesto djece, a sve je to iz razloga što nemamo dovoljno vremena. U tim situacijama od djeteta pravimo osobu koja nema samopouzdanja i ne pokazuje šta je sve sposoban sam uraditi. Dječije sposobnosti ograničavamo najviše zbog straha da mu se nešto ne desi. O tom sam pisala u prošlom članku. Strah počne da vlada našim tijelom i tako izgubimo osjećaj za pravu mjeru slobode.

Djetetovom optimalnom razvoju treba dati dosta vremena, medjutim živimo tako da vrijeme koje provodimo u dječijem društvu ne posvećujemo njemu. Najvažnija stvar koju dijete od roditelja može očekivati je zajedničko vrijeme. Dijete od roditelja očekuje toplinu, ljubaznost, relaksaciju… Dijete ne razumije da roditelji nemaju vremena za njega, on samo vremenom shvata da roditelji nisu često sa njim, to mu se ne sviđa i s tim se neće suočiti. Tada se pretvara u pobunjenika i pobunjenih će ostati. Mi kao roditelji ćemo tu njegovu osobinu teško promjeniti, zato je važno da prvo počnemo mijenjati sebe i cijeniti vrijeme provedeno sa djecom.

Jedinstvena...

5 koraka do poslušnog djeteta

Većina majki se pita kako djeci postaviti granice i gdje su uopšte granice. 
To je individualno od majke do majke i od djeteta do djeteta. Zavisi od načina vaspitanja, od komunikacije, od same majke. 

Živimo život brzinom svjetlosti, trčimo na posao i s posla, a da pri tom nismo ni svjesni kako nas život šamara, kako prolazi pored nas. Nismo ni svjesni kako nam djeca brzo odrastaju. Brzinom svjetlosti postaju pubertetlije, nestrpljivi, nervozni, ljuti i agresivni. Svi znamo, ali niko neće da prizna: to što su sada, postali su zbog nas.

Kada dođemo u neku situaciju u vezi naše djece koja nam se ne sviđa, obično se pitamo šta radimo pogrešno i zašto tamo neka komšinica, drugarica ili sestra ima tako dobar odnos sa svojom djecom, kako ih slušaju, kako se ne deru na njih... Prvo je potrebno da shvatimo to, da te majke nisu ništa bolje od nas. One su samo teoriju primjenile u praksi. One su samo čitale i istraživale kako se postaviti u određenoj situaciji.
Dajem primjer: ako vas iritira neki postupak vašeg djeteta kao što je recimo skakanje po krevetu, igranje sa posuđem itd prvo morate shvatiti da ste ih to vi naučili. Niste im na vrijeme postavili granicu i sada je to što jeste. Sada je trenutak da budete spremni za datu situaciju, kako bi mogle na nju pravilno reagovati. Istina je da je tih situacija na dan mnogo i da se za svaku moramo posebno pripremiti i probati je savladati na najbolji mogući način.

Da se ne bi sa ovakvim situacijama sretali najbolje da već na početku postavimo granice i to samo u 5 koraka.

1. Priđite djetetu

Sve majke koje imate više od jednog djeteta znate o čemu pišem. Nema dana da neko ne otplače. Nema dana, da neko nekom ne ukrade igračku. Iako ste za sudoperom ili baš u momentu dječije svađe i dreke peglate veš, ostavite sve započete obaveze i idite do njih. Fizički se pojavite u istoj prostoriji. Onog mometa kada iz druge sobe čujete viku "mamaaa udario me, uzeo mi je igračku" itd, mnogo veći efekat ćete postići ako odete do njih. Djeci treba fizički kontakt, dodir, zagrljaj kako bi mogli ponovo početi razmišljati.

2. Postavite granicu

Granicu prvo postavite fizički. Ako baca igračke, udara brata ili sestru, udara u sto, o pod... Uhvatite ga za nogu, ruku. Ovo ne morate da uradite tj.ne smijete da uradite agresivno, ali ga hvatite za ruku. Zadržite je. Pokažite da ste vi autoritet. Ako udara nogom, uhvatite nogu.

3. Reci mu gdje je granica

Na glas mu recite gdje je granica. Trudite se da to kažete mirnim, ljubaznim tonom. Dijete mora imati osjećaj da ste tu za njega da ga saslušate, nikako da ga kritikujete. Dijetetu najviše treba saučesnik onda kada je najgori. Okrenite situaciju u svoju koristi. Pokažite mu da ste mu prijatelj.To je odličan način da se smiri. Dajem primjer, gledajte ga u oči i recite: "ne dozvoljavam da tučeš brata."

"Ne možeš sada da se igraš sa tom igračkom, vrati je Davidu". Učinite to mirnim i ljubaznim tonom, gledajte ga u oči. Govorite polako, tihim tonom. Ne zaboravite, postali ste njegov saučesnik na putu na kojem mora da se smiri.

4. Ponavljajte granicu

Budite s djetetom toliko vremena koliko je potrebno. Ponavljajte gdje je granica, ponovite više puta da mora vratiti igračke, da mora pokupiti igračke itd. Dijete ima svoj proces razumijevanja i razumjeće kada on bude spreman da razumije. Ne odustejte. Mnogo emocija mora preraditi u svojoj glavi prije nego što se smiri i počne sarađivati sa vama.

5. Saslušajte ga

Ljubazno slušanje vašeg djetita je lijek za cijeli proces. Poljubac, zagrljaj, kontakt očima pomaže djetetu da ostavi svu svoju brigu i napu se vašom pažnjom. Možda će imati neki smotivni ili histerični napad jer će pokušati iskoristiti vašu pažnju da  tenzije koje su se skupljale u njemu ostavi po strani. Sjedite ili čučnite, gledajte ga sa njegove visine, nikako ne stojte nad njim i ne pokazujte autoritet.

Zaključak: priđite djeci bliže, postavite granicu, recite gdje je granica, ponavljajte je i salušajte djecu. Svaki problem riješiće se lakše.

S ljubavlju...Jedinstvena!

EPIDURAL? Neka hvala, ja sam nadmajka, ja ću "prirodno!"

"Sestro imamo li vremena za epidural" bilo je moje pitanje postavljeno babici koja me porađala, 25.07.2013 god. u 4:45h. "Imamo još samo koji minut, kasnije nema smisla" - odgovorila je.
Sve se odigralo brzinom svjetlosti, anesteziolog, igla, boc u leđa, u ruku i moj osmjeh!
Oooo havala ti Hepiduralu što postojiš :).

Kada sam se prvi put porađala 12.05.2010 godine znala sam da ću uzeti epidural. Dogovorila sam se sve pola godine prije porođaja i tako je i bilo. Boljelo skoro da nije, ali se ljudi moji razvukloooooo. Od 4h ujutru do 13:31 h popodne. Kada sam kasnije svima pričala kako se moj porođaj odvijao, svi su imali samo jedan zaključak. "Sestro moja sve ti je to zbog epidurala. Kada primiš epidural porođaj se razvuče, to traje satima i satima. Vidjećeš ti kako će se to odraziti. Moli Boga da invalid ne ostaneš. Od tog epidurala otkazuju noge, krivi se kičma".

Sve se čudu čudim kako sam nakon svega, poslije sedam godina još uvijek živa i zdrava. Hodam na svojim nogama, kičma mi je još uvijek u funkciji. Ovakve savjete će vam obično davati ljudi koji epidural nisu nikada ni probali. Bilo je tu i žena od kojih sam slušala nešto poput "znaš, ti si rodila uz epidural, a ja sam rodila prirodno. Ti nemaš pojma kako je prirodno roditi". Ostajala sam ja nakon ove i sličnih rečenica zaista zbunjena. Razmišljala sam kako se zove porođaj nas nemajki koje smo rodile uz epidural? Nije carski rez, a nije ni prirodni. E onda smo sve mi "hepiduračice" rodile na vještački način. To vam kažem čisto kada vas majka sa velikim M koja je rodila PRIRODNO pita kako ste rodile vi recite "ja sam rodila na vještački način".

I eto tako se ja odlučih da svog drugog sina rodim prirodno, bez epidurala, samo da bih mogla i ja da budem majka sa velikim M, da mogu da se pohvalim kako sam prirodno rodila. Zamišljala sam dan kada će neko da me pita kako sam rodila, a ja ono sa ponosom kaže "prirodno"!! Joj gušta! Šteta ne doživjeh nikada taj trenutak 😄😄 .

Tog 25.07.2013 pukao mi je vodenjak, nazvala sam bolnicu i rekla da mi je pukao vodenjak. Ljubazna sestra koja se javila, pitala me je koliko sam daleko od bolnice i savjetovala mi je da dođem kada budu kontrakcije trajale sat vremena u razmaku od 5 minuta. Tako je i bilo, to sam i čekala. U bolnicu sam došla u 3:30h, u rađaonu sam ušla u 4:25 h. Izdržah ja cijelih pola sata bez epidurala. A žene drage. Meni je tih pola sata trajalalo kao pola vijeka. Vrtilo mi se u glavi, gušilo me, nervirali su me svi i sve. Najgore mi je bilo kada sam shvatila da se za epidural nisam dogovorila unaprijed, da nisam prošla analize i da ovaj put moram da izdržim. Onda zamislih onu scenu kako se majkama sa velikom M hvalim i bol me malo popusti. Doduše ne zadugo. U 4:45 h mi je anesteziolog već davao anesteziju. Imala sam sreće da su našli moje nalaze od prvog porođaja i na brzinu dali anesteziju. Ma briga me za prirodni porođaj, sada me ništa ne boli, dajte mi kocku čokolade i malo vode😁😁.

U 6:35h na svijet sam donijela predivnog dječaka Davida. Teškog 4.200 gr i dugačkog 56 cm. Ležim pitam se: čekaj, pa zar nije epidural glavni razlog za dugačak  porođaj?? Ovo kao da sam pitala na glas, reče mi doktor "Vesna odigralo se sve brzo jer ste imali epidural i mišići su se opustili". Ma rekoh kako opustili, ali one majke sa velikim M kažu... zaustavih se. Koga briga? Ako vole da boli neka boli. Ne osuđujem ni ja njih što se raspadaju od bolova, jer je sramota da svekrva priča selu kako je snajka Hepidural imala. Zato ne želim više da osuđuje bilo ko mene, jer sam ja odlučila da rodim "vještački".

Nemojte molim vas da iznosite mišljenje o epiduralu, ako nemate lično iskustvo. Ni ja ne komentarišem kako su se nadmajke porađale jer ja nisam tako. Zapamtite vaša djeca vas neće više voljeti zbog toga što ste ih "prirodno" rodile. Zbog vašeg prirodnog porođaja oni neće biti bolji ljudi, niti će biti ljepše vaspitani. Zato se trudite da više pričate o vaspitavanju i odgoju, a manje o načinu porođaja. Umjesto što ste rodile prirodno, a batinate dijete onako malo preko dupeta da zapamti, promjenite taktiku. Rodite uz epidural, a od malena ih vaspitavajte razgovorom. Tako pomažete sebi, djetetu i nama nemajkama da ne slušamo ono što ne moramo!

DoviNDŽenja, prijatno!

Hej ti, kradljivice tuđih muževa!

Kradljivice tuđih muževa, rasturačice brakova, lake žene, žene bez morala... sve su to nazivi za ženu koja je uništila nečiji brak. Znate to je onaj tip žene...kako da vam objasnim...hm.

To su one žene koje odjednom dođu u savršeno bračno carstvo dva pomahnitala živa bića, koja se bezuslovno vole i unište im brak.
To rade rasturačice brakova! One su osobe koje se pojave između dvoje ljudi koji uživaju u bračnoj ljubavi i harmoniji. Smješkaju se, malo zavrte zadnjim dijelom svoga tijela i krenu u napad.
Tada se ona već skoro upetljala u brak. A on, jadničak. Pita li se iko kako je njemu?
On neće, opire se, otima. On je zbunjen, objašnjava da voli ženu, plače na sav glas i govori "nemoj me otimati, nemoj!"

Naravno sve ovo je napisano sarkastično. Čula sam zaista mnogo puta rečenicu "ona rasturačica brakova", ali nikako ne mogu da shvatim kako neko može da rasturi nečiji brak? Kako neko može da ukrade nekom muža? Da li ga krade na silu ili kako? Ništa ovo  ne može da se desi ako se ljudi vole. Ako taj muž voli i poštuje svoju ženu, ni jedna ljepotica i zavodnica ovog svijeta ne može da ga "ukrade". Kada muž napusti svoju ženu zbog druge žene jedino koga možete, morate i trebate da krivite je ON.
Ne postoji razlog zbog kojeg bi trebali da krivite nju. Slažem se sa tim da ONA radi pogrešnu stvar, jer želi i hoće oženjenog muškarca, ali se nikako ne slažem sa tvrdnjom da je ona kriva. Obično je riječ o slobodnoj djevojci. Nju ne bole ni vaše suze ni suze vaše djece. On je taj koga treba sve to da boli. Krivite njega, pustite nju! Ona vam je u suštini došla kao dar s neba da shvatite kakvo bezvrijedno biće imate pored sebe. Da nije bilo nje, te nemoralne rasturačice brakova, vi bi i dalje živjeli u zabludi da vas vaš partner voli, a on se okrenuo za prvom koja je htjela.

Još zanimljivi mi je to što muškarac koji se upetlja u tuđi brak ne može nikako da se nazove "rasturač brakova". Ne daj Bože! Muškarac koji se umiješa u tuđi brak je frajer. To je muškarac koji ima petlju, on je hrabar jer se zaljubio u udatu ženu. Taj muškarac je duša od čovjeka jer je prihvatio njenu djecu, ma on ih čuva kao da su njegova. Pravi dasa! On nikako nije u rangu rasturačice brakova. Ona je niži sloj, niži od nižeg. Ma ona je prava d...a, a on je pravi frajer!

J... ga tako je to u našem mentalitetu!

Jedinstvena

Kako djetetetu podići samopouzdanje?

Zanimljivo je kako smo ljudi različiti. Neko puca po šavovima od samopouzdanja, a neko se stidi  da izgovori tu riječ. Samopouzdanje ili imaš ili nemaš. Ne postoji sredina.

Samopouzdanje je osobina koja se razvija od djetinjstva i gradi kroz život.

Prvi susret sa samopouzdanjem imamo još kao djeca, a da toga nismo ni svjesni. Tek kasnije u kasnim godinama neke stvari nam postanu jasne. 

Sve što kao roditelji želimo jeste da nam djeca izrastu u samostalne ljude koji imaju samopouzdanje. Želimo da izrastu u osobe koje znaju da se izbore sa problemima koji ih prate u životu. Hoćemo da postane čovjek koji je svjestan da ima pravo biti srećan, da zaslužuje ljubav, prijateljstvo, uspijeh... 

Da bi dijete razvilo sve ove osobine prvo mora osjećati roditeljsku ljubav, mora se u društvu svojih roditelja osjećati dobro ljubljeno i prijatno. Kada vam vaša djeca pričaju o događajima iz vrtića, škole, igrališta...kada vam prepričavaju svoj dan, kada vam prepričavaju crtani film slušajte ih.To je sve što morate učiniti toga trenutka. Dijete mora steći utisak da ste prisluhnili njegovor priči. Dijete se mora osjećati saslušano. Pokažite mu da su njegove riječi došle do vašeg uha. Neka vam događaj zainteresuje. 

Svijesni smo da sva djeca imaju svoje "muhe." Znamo da u jednom danu urade bar 10 stvari koje nas dovode na rub živaca ali se u tim momentima moramo sami kontrolisati. Kada dođe do te situacije, opišite djetetu šta vam se nije svidjelo. Nikako ga ne osuđujte. Npr. "nisi pokupio igračke". Budite kratki i jasni, ne otežavajte, a zatim mu objasnite zašto je dobro da se igračke pokupe. 

Djetetu pokažite da imate razumijevanje za njega. Npr: "znam da voliš da se igraš. Znam da voliš gledati crtani". 

Djetetu morate kratko i jasno reći šta od njega očekujete. Npr: "Kada se završi crtani, molim te pokupi svoje igračke".

Dijete pohvalite kada to zaslužuje. Npr: "Lijepo si pokupio igračke u dnevnoj sobi, sada pokupi igračke u svojoj sobi".

Na razvoj samopouzdanja pored roditelja najviše utiče uspijeh. U to sam sigurna. Samopouzdanje je kod djeteta na najvišem nivou onog momenta kada dijete pokušava uraditi stvar koja je za njega teška. 

Poslije velikog napora i truda, uvijek postignu uspijeh. U tom momentu se u dječijoj glavi rađa mišljenje: "Ako se potrudim, uspjeću". To je tipično razmišljanje ljudi koji imaju samopouzdanje. 

Zanimljivo je da djeca ne razmišljaju o samopouzdanju i upravo smo mi roditelji ti koji smo glavni krivac za njihovo dobro ili loše samopouzdanje. Jedan od primjera kako djetetu podignuti samopouzdanje jeste i taj da npr. napišete zajedno stvari koje prošli mjesec ili prošle godine nije znao da uradi, a sada zna. Odličan primjer za razvijanje samopouzdanja kod djece. 

Nova iskustva ih vode do novih znaja, a nova znanja do samopouzdanja. Pustite ih neka rade stvari koje su primjerne za njihov uzrast. Ne držite ih pod staklenim zvonom, vjerujte samo im nanosite štetu. Dijete mora da doživi i neuspjeh, da bi kasnije razumio uspjeh. Podržite ga u tome. Zamislite šta će događati sa djecom koja nikada nisu doživjela neuspjeh kada odrastu?

Na žalost postaju isfrustrirani i razočarani. Ne činite to svojoj djeci.

Nemojte ih štititi pred neuspjehom nego ih naučite kako da mu se suprostave.

To je jedini ključ ka samopouzdanju!

Jedinstvena..

Da li i ti imaš komplekse?

"Koliko si ti iskompleksirana!" Pomislite na to koliko ste to puta čuli. Obično od bivše drugarice, momka kojeg upravo ostavljaš, pa mu je to super rečenica koju koristi da te povrijedi. Manje je važno što uopšte ne zna šta to znači. Vjerovatno ste ovu riječ čuli i u diskoteci dok ste odbili piće nekog klinca. Znam da sada vraćate film unazad i prisjećate se. Priznajte :D

Ja sam je čula bezbroj puta. Razmišljam da sam svaki put kada mi ovo neko kaže ostavljala po 1 KM u kasicu prasicu, sada bih bila bogata. Da...toliko je puta bilo. Pojedincima je jednostavno lakše da vam dodijele "kompliment", nego da razumiju da možda ipak ne razmišljate kao oni.

Svi smo mi iskompleksirani na svoj način. Neko više, neko manje. Bez obzira na sve, ja sam se svojom posebnošću prestala baviti još prije par mjeseci, doduše možda ima i godina. To je bila faza koju sam morala proći, da se promjenim, ili kada malo bolje razmislim, da intelektualno porastem. Meni je uspjelo! Ako smo već fizički totalno različiti, zašto onda psihički moramo biti svi isti?
Ne možemo i ne moramo.

Ono što moram da napomenem je to da nisam psiholog i da je blog pisan na osnovu ličnog iskustva.
Riječ kompleks ja lično upotrebljavam umjesto riječi problemi, komplikacije, poremećaji. Šta znam, meni je tako lakše.

Kroz čitanje različitih knjiga, blogova, članaka, novina došla sam do zaključka da na našim prostorima riječ kompleks obuhvata sledeće: podsvijesne performanse i osjećaje koji utiču na ljudsku duševnost i prouzrokuju razne psihološke i psihične poremećaje.

Hm..sada kada sam ovo definisala, možda na pravi, a možda na krivi način pitam se da li sam kompleksašica jer sam nekad odbila nečije piće?? :D

Budimo iskreni prema sebi ako već nećemo prema drugima. Svi imamo te naše specifičnosti. Kada bih ja počela da pišem svoje specifičnosti i rituale blog bi bio kilometarski. Zato ipak neću. 

Kompleks manje vrijednosti je jedan od najčešćih kompleksa. Tu ja sama sebi postavljam pitanje, razmišljam na glas. Da li je bolje kada čovjek misli da je manje vrijedan ili više vrijedan od ostalih?

Ova druga vrsta ljudi mi je posebno draga. Teško je sa njima izaći na kraj. Sve znaju, sve mogu, blago njima... Ko je u pravu, ko je bolji čovjek, ovaj što misli da vrijedi više ili ovaj koje osjeća da ne vrijedi ništa? Istina je takva da čak i ovaj koji je "više vrijedan" i dodiruje nosom Alpe, može već sutra da vam čisti cipele i da bude na totalnom dnu.

Kompleksi ne dolaze sami od sebe. Sa njima se ne rađamo. To je bar jedna dobra osobina kompleksa. Naravno da i oni imaju osobine. Oni su posljedica neke neprijatne situacije u našem životu. Nečega što nam se desilo u porodici, školi, među prijateljima. 

Možda bi bilo dobro da shvatimo šta nisu kompleksi:

- ako vas je djevojka odbila nije iskompleksirana, jednostavno joj se ne sviđate. Bolje lružna istina,      nego lijepa laž.

- ako se vaša djevojka ne slaže uvijek sa vama nije iskompleksirana. Ima karakter i svoje mišljenje.

- ako vaša djevojka ne nosi odjeću koja se vama sviđa nije iskopleksirana nego je individualist.

- ako vam momak ne poštuje nije iskompleksiran, nego je kreten

Nemam bolju misao da završim blog.👀

Jedinstvena...

Sramežljiva sam !!!

"Sramežljiva sam..."

                                     "Stid me je..."

                                                                    "Sramota me..."


 Koliko puta ste izgovorili jednu od ovih rečenica, a zatim spustili pogled?
"Ja to ne mogu. Sramota me je. Nisam ja za to."
Svi smo doživjeli onaj osjećaj kada jednostavno smatramo da nismo dosljedni nekome i nečemu. Osjećali smo se manje vrijedni, bilo nas je sramota da se pojavimo negdje...

Vjerovatno nam se svima desilo da smo sa drugaricom izlazile u grad. Šta se desi kada dođemo do vrata restorana, lokala, kina? Obično se ukopamo, okrenemo jedna prema drugoj i u isti glas kažemo "hajde ti prva". Priznajte da vam je poznat ovaj osjećaj. 😝 I onda jedna od nas prva uđe, obično ona koja ima višlje štikle pa ne može da se brani, dok je ova druga gura :D.
Uđemo i zamislite čuda - preživjele smo!

Da li ste se ikada pitali zašto ste sramežljivi? Jedna činjenica je sigurna, a to je da se ne rađamo sramežljivi. To je osobina koju dobijamo koračajući kroz život. To je osobina koju stičemo u vrijeme vaspitavanja. Sa sigurnošću mogu da tvrdim da je to osobina koju posjedujemo zbog svojih roditelja. I ne samo tu osobinu, nego još mnogo njih. Kako pozitivne tako i negativne (očekujte blog o ovom narednih dana).

Od malena nam roditelji govore: "kada dođu gosti ćuti, ne pričaj, ne mješaj se u razgovore odraslih."
Kada krenemo u goste obično nam kažu: "sjedite i ćutite". Onda dođe momenat kada nas ti isti domaćini ponude slatkišima, a nama se i dalje vrti mamina rečenica u glavi: "nemoj slučajno da navališ na slatkiše kao da ih kod kuće nemamo." Evo došli smo do uzroka sramežljivosti.

E jedan aplauz za sve ovakve roditelje. I moji su bili isti, zato sam se sa sramežljivošću sama borila godinama. "Nemoj to da radiš, šta će narod da kaže". Koliko puta ste čuli ovo od svojih roditelja?
Prva misao sramežljive osobe o nekom njenom postupku je upravo ova : "šta će narod da kaže".
Uvijek ih brine tuđe mišljenje...brine ih šta drugi misle. Strah ih je od reakcije ljudi koji ne misle kao oni. A upravo je strah karika koja nas vodi ka sramežljivosti. Eh...da je ovo imao ko da nam objasni kada smo bili djeca!

Sramežljive osobe prvo moraju da odluče donositi odluke koje se sviđaju njima lično.
Nažalost u većini slučajeva nije ovako, većinom donose odluke koje se sviđaju drugima, a jedno je važno da shvate nikada se ne možemo svima svidjeti.

Šta god da uradite i koju god odluku u životu da donesete nekome se neće svidjeti. Jako bitno je da shvatite da svi kreću od sebe. Pijanac će uvijek misliti da su svi pijanci, varalica da su svi varalice, lopov da su svi lopovi....

Sramežljivost je osobina koja nas paralizuje, koja u nama budi strah, koja nam krade samopouzdanje... na vama je da nađete najbolji način da je prevaziđete.

Zašto tata stalno žuriš,

zar je tako važna plata,

zar ne vidiš tužnu notu

u očima moga brata?

  Zašto mama stalno radiš, 

pereš suđe, usisavaš,

sve što želim ja u danu

jeste da me ti uspavaš.

Uvijek vam se negdje žuri

i vremena nikad dosta

u očima našim malim,

samo neka tuga osta.

Žao će vam jednom biti,

što mi niste pažnju dali,

da ću brzo ja odrasti,

vi ste sve to dobro znali.

Vrijeme prolazi, a ja rastem,

skoro više nisam dijete,

ostaće vam moje riječi,

na djetinjstvo da vas sjete.

Iz dnevnika jedne Jedinstvene...

Ti što kasniš - ne možeš da mi budeš prijatelj!

Koliko puta vam se dogodilo da vam prijatelj, prijateljica, poznanik pošalje poruku "izvini kasnim par minuta"? I to samo par minuta prije dogovorenog sastanka. Kako ste se osjećali? Koliko puta ste tu poruku dobili od jedne iste osobe? Takve poruke zaista u većini slučajeva dolaze od istih ljudi, ljudi koji ne cijene vaše vrijeme. Ako kažem da mrzim takve ljude hoćete li misliti da sam zlobna?

Napišu da kasne 5 minuta, na mjestu sastanka se pojave nakon 15 minuta, smrmljaju neki razlog kašnjenja i prebace temu. Šta nam ostaje? Ostane nam da pređemo preko svega i nastavimo druženje. Zanemarimo što smo kao budale čekali da se kralj ili kraljica pojave, da zanemarimo to što su nam ukrali 15 minuta života. Pa halo, dan ima samo 24 h, cijeni moje vrijeme.

Naučnici smatraju da su glavne osobine ljudi koji kasne sledeće:

- to su ljudi koji su optimisti
- oni su jako kreativni
- nikada ne razmišljaju da im nešto neće uspjeti
- oni su spontani i opušteni
- skoro nikada nisu ljuti
- šire pozitivnu energiju
- njihov moto je "drugi put će biti bolje"

Kada se vratim i pročitam sve ove osobine shvatim da sam ja izgleda idealna osoba koja kasni. Imam sve navedene osobine, a tačna sam kao švicarski sat. Znači, naučnici zeznuli ste se. Ovo nema veze sa istinom.

Još kao dijete imala sam tu odgovornost da uvijek moram biti tačna. Nikada nisam kasnila na časove, trening, pa ni kući iz škole. Ja sam isla u drugi ekstrem i dolazila sam ranije 10-15 minuta pa sam onda čekala po 30 minuta, jer je druga strana kasnila 15 minuta 😒.

Iskreno priznajem da ne volim takve ljude. Ne mogu mi biti prijatelji. U poslu je to drugačije, čovjek mora da toleriše ali iako želim da poslije kašnjenja sve funkcioniše najbolje, ne mogu. Postajem napeta. Nervozna. Ljuta.

Po prirodi sam jako pozitivna, svi moji prijatelji znaju da širim pozitivnu energiju, volim druženje, zabavu, red i disciplinu. Većinom ljudima dam drugu šansu i pokušavam razumjeti neki krivi postupak. Tako i pri kašnjenju. Prvi put zaboravim, nađem opravdanje, dam šansu. Drugi put sam ljuta, treći ne postoji. Ne postoji jer u mom životu nema mjesta za ljude koji me ne poštuju, koji mi ukradu 15 minuta života na dan. Život je kratak, ne potkradaj me molim te.

Zapamtite samo jedno ako ne budete poštovali sebe i svoje vrijeme, ako ne budete cijenili druge i njihovo vrijeme ni drugi neće cijeniti vas. Vrijeme je dragocijeno, nemojte ga poklanjati svima!

Jedinstvena...