Mi smo djeca rata

"Vi ste djeca rata."
"Ti si dijete rata."
"Mi smo djeca rata."

Koliko puta ste čuli upravo ovu rečenicu "ti si ratno dijete", a pojma niste imali kao ni ja šta to znači?
Svi su samo o tom pričali kako smo mi djeca rata, kako smo jadni, tužni, sami, nesrećni. Kao ni većina djece koja je upravo za vrijeme rata kretala u školu, ja lično 1993 godine, bili smo eto ta ratna generacija. Nismo imali pojma šta znači biti ratno dijete. Niti šta to znači rat. Možda je tako i bolje.

Sjećam se da smo se svi lijepo družili i igrali. Na velikom odmoru koji je trajao 20 minuta igrali smo se svi, trčali, vrištali, ganjali. I Sanje, Dragane, Jelene, Mirele, Sandre, Sande, Sanele, Amele, Merime... Sve smo bile prijateljice.

Sjećam se kada je došao dan kada više u našem razredu nije bilo Merime, Sanele, Azre. Nisam znala zašto ih nema, nije znala ni učiteljica, nije znao niko...ili su se samo pravili da ne znaju. Ali ostala je moja draga drugarica Mirela, meni je bila dovoljna, najbolja, moja, najdraža.

Sjećam se i te 1995-e kada je Mirela došla u školu i rekla mi da je to njen zadnji dan u našem razredu jer se seli. Taj dan smo se rastale kod žute školske kapije. Dvije devetogodišnje djevojčice su se malim ručicama snažno zagrlile. Jedna Mirela i jedna Vesna. Suze su nam potekle i otišla je svaka na svoju stranu. Niko mi nije znao objasniti zašto odlazi, svi su samo govorili da smo djeca rata.
Već tada sam znala da je taj rat stvarno nešto ružno, odnio mi je u drugi grad jednu od najboljih prijateljica djetinjstva. I dalje se sjećam Mirele ali je nikad više nisam vidjela. Ne znam ni kako se prezivala. Otišla je iz mog života, zauvjek. Ali i danas je duboko u mom srcu.

Sjećam se da su nam časovi trajali prvo 30, a zatim 20 minuta, da su nam u školi gledali kroz prste jer su svi žurili da dođu živi kućama. Valjda je za to bio kriv taj rat.
Sjećam se da smo dobijali hranu u konzervama iz crvenog krsta, da nismo imali za sendvič u školi pa smo ga nosili od kuće, hodali smo u staroj ali čistoj odjeći.

Sjećam se da sam jednom jako željela jedan rozi rajf i mama je dala zadnje pare iz novčanika da ga kupi. Sjećam se...

Sjećam se i da tate nije bilo kod kuće, nismo ga čuli mjesecima i nikada nismo znali kada će doći i da li će uopšte doći. Kada bi došao uvijek je govorio da ne razumije rat jer se tamo svi druže, dijele hranu, piće, igraju karte i ne rade ništa loše.

Sjećam se kada je odlazio da nismo znali da li će se vratiti.
Opet sam mrzila taj rat iako nisam znala ni šta je ni ko je. Samo da je to zaista nešto ružno.

I kasnije nas je uvijek pratila ta rečenica da smo ratna generacija. Kada nešto u školi nismo znali govorili su nam da smo dobri kako smo "ratna" djeca. Uvijek sam pomislila u sebi kako ne želim biti dijete nekoga koga ne volim. Najmenj želim biti ratno dijete.

I mi djeca rata smo odrasli, ništa manje vrijedni od dijece koja za rat nisu čula. Bogatiji smo za jedno iskustvo, a to je da smo ipak ostali svi prijatelji. Javile su mi se moje Sanele, Eme, Merime, samo se nije javila jedna Mirela. Ali sam sigurna da će se javiti, život je ipak pred nama.

Nije nam mogao taj ružni rat ništa, oduzeo nam je domove, djetinjstvo, sreću ali nam je pokazao da svi i dalje imamo dobru dušu i da smo prije svega ljudi.

Ja se upravo spremam da pijem kafu sa jednom Ajlom, i ona kao i ja je bila "dijete rata", valja ćemo taj pečat nositi do smrti.

S ljubavlju Jedinstvena...

"Meni muž nikada ništa nije kupio."

Listajući fejsbuk svakodnevno mi iskaču razni ljubavni fejsbuk statusi.
 Obično nekeko ovako napisani: "Ljubavi volim te najviše na svijetu. Hvala ti što postojiš, uljepšavaš mi sekund, minut, dan, godinu, život." Sve ja to obično ignorišem, ne čitam mnogo i ne čudim se. Sve dok nisam vidjela status muža kako ima najbolju ženu na svijetu. Ljubav života. Sve bi to bilo lijepo i romantično da svi njegovi prijatelji ne znaju kaka život oni žive. Vodjena teorijom da svako živi svoj život kako hoće, umije, zna i želi ne bih ja ni za ovo zapela, da nisam 100% sigurna da je sve ovo velika farsa i laž. Pa evo pitam vas čemu sve ovo? Zašto je potrebno dijeliti sa ljudima koje znaš i koje ne znaš kako voliš svog muža i ženu. Evo ne znam Boga mi. Meni moj muž nikada ništa nije kupio, jer nikada nisam ništa stavila na fejsbuk.

Još su mi fascinantniji oni koji slikaju sve moguće poklone, a onda slijedi opis slike: 
"Od najboljeg mužića-pužića." 
"Kupio meni moj životić."
"Moj život, moje sve."
A život sjedi pored nje/njega kao pored klade ili mrtve mačke i bulji u svoj pametni telefon, birajući filter koji će najbolje naglasiti važnost poklona na instagramu. Hej živote, životiću.

Svi ti idealni životi niti iz daleka nisu idealni. Životići, poklončici, prstenčići, medvjedići.

Evo da i ja svom životiću kažem. Nemoj nikada da me poznatim i nepoznatim na društvenim mrežama predstavljaš kao neku vrstu dobre vile, domaćice, nadmajke, ljepotice, žene nad ženama, a pogotovo nemoj stavljati one emocionalne smajliće "osjećam se voljeno" i slično.

Nisam ja ništa od toga. U svojim najboljim momentuma ja sam majka, žena, prijateljica, komšinica, radna koleginica. U najgorim sam najgora žena na svijetu koja ne pegla, ne nosi tvoje čarape u korpu za prljav veš, nego ih uredno preskače dok ih sam ne staviš tako gdje im je mjesto. Ne peglam, ne pravim ručak svaki dan. Kao i većina ovih gore navedenih idealnih žena. 
Budi jedan između rijetkih koji se ne dičiš pred poznatim i nepoznatim svojom idealnom ženom. Jer to nisam, a nisi valjda ni ti. Baš smo se dobro našli. Filing love neka ostane između naša četiri zida.

Jedinstvena...

Opet me je udario ali ja sam kriva :/

Sjedim u parku okružena tamnim oblacima. Kiša se sprema. Opet sam iz kuće izašla bez kišobrana. Čupava i neuredna. Ali morala sam, bilo je hitno. Nebo će opet da plače. U prsima me steže, osjećam tugu. Ona kasni. Opet ne poštuje moje vrijeme. Moje dragocijeno vrijeme. A znala sam da ima razlog. Debeo, razlog. Njen razlog je ono što je čini posebnom. Njen razlog je zapravo moj razlog zašto je uvijek čekam.

Kroz usku stazu mračnog dijela parka nazire se sjenka. Znam da je ona, osjećam po koracima. Kako mi se približavala, tako sam bivala sve sigurnija. Čekala sam samo da je zagrlim. Što je bila bliže meni, to je hodala užurbanijim koracima. Ustala sam i raširila ruke. Snažno se privila uz mene i počela da jeca. "Opet te je udario", upitala sam tihim glasom. Jecala je još glasnije.

"Pobjegla sam, ovaj put sam zaista zauvijek pobjegla" - izgovorila je drhtavim glasom. Tek poneko svjetlo auta koje je osvjetljavalo njeno lice izdavalo je modricu na njenom obrazu. A bila je tako lijepa. I sa modricama. Bila je tako nevina, dobra, mila i krhka.

Ali kako upitah je? Gdje su ti stvari? Djeca? Možda bi bilo bolje da nisam ništa rekla.
Samo je tiho jecala. Dok sam joj brisala suze dodala je: "Proći će, valjda. Nekada. Kada me više ne bude.".

"Ovaj put sam zaista ja kriva. Da nisam tražila ne bih ni dobila" - rekla je.
Samo sam je zagrlila i rekla da večeras može da spava kod mene. Odbila je.

"Ne mogu. Gdje sutra da se vratim?"
Ipak je mislila da mora da se vrati. Bilo je svejedno da li sada, ovaj trenutak ili sutra.
Ona je smatrala da je njoj ipak tamo mjesto. U njegovom paklu. Za nju, on ipak nije bio kriv. Sama je izazvala reče. Tuga. Osjećam tugu i ljutnju. Uputih se u svoj topli dom, užurbanim koracima.

Ja lijevo, ona desno. Ja u topli, ona u hladni dom. Ja u ljubav, ona u zlo. Ja u zagrljaj, ona na udarac.
To je Jasmina.

Uskoro počinjem da pišem "Dnevnik jedne Jasmine".

S ljubavlju Jedinstvena...

Dobar dan tračare. Šta ima kod mene?

Sjedim na terasi divnog lokala i pijem bijelu kafu s mlijekom. Razmišljam da li da zapalim jednu. Nisam dugo. Doduše, nije mi ni potrebna, ali red je red. Ako već sjedim i pijem kafu sama, u kafiću gdje su radnici iz obližnjeg gradilišta došli da odmore, mogla bih i ja da zapalim jednu.
Da ne budem previše fina, dok njih 5 gledaju u moj ćošak i domunđavaju se.

Rekli su da će biti gotovo za sat vremena - mislim u sebi. Prošlo je 50 minuta, imam vremena da zapalim još jednu. Mislim se mila majko pa to su već dve za 10 minuta.

Za to vrijeme vrtim facebook i instagram i gledam. Svaki drugi status neko nekoga trača. Svaki treći komentar, neko nekoga savjetuje... Prisjećam se tako nekih svojih životnih situacija. Pojedini ljudi zaista imaju potrebu da "turaju" nos u tuđa posla. Dosta su ga "turali" i u moja.

E sad razlika između mene i tih što su gurali nos je jednostavna. Oni i dalje pokušavaju da "guraju" nos, a ja se više ne družim sa njima. Po stoti put pišem kako volim zakon privlačnosti. Kada sve negativizme istjerate iz svog života, počinju da vam se dešavaju pozitivne stvari. E sad su se već prepoznali, svi kojima više ni na poruke ne odgovaram. Ili im odgovorim nakon par sati ili dana. Ja sam jedna od onih osoba koja bitnim ljudima odgovara u roku od maximalno 30 minuta, a zlim jezicima nakoj par dana ili nikada.

I sve sam to uradila i dalje radim na tome ali mi i dalje neke stvari nisu jasne. Jednostavno ne mogu da shvatim. Zašto ljudi imaju potrebu savjetovati drugima kako da žive. I ko kaže da je njihovo mišljenje ispravno, a ne moje/naše? Pokušavala sam mnogo puta da im nađem opravdanje. Da li je to zbog osam razreda škole, da li je to zbog frustracija, ili možda nezadovoljstva u svom životu. Razmišljam, može biti i zbog ograničenosti prostora. Teško je čovjeku koji nije kročio nogom iz svoje države i iz svoje okoline. On obično živi u kalupu, ne zna kako je to negdje tamo u drugom gradu, državi, kontinentu. Niti sam vidjela, niti sam čula da je ikada "turao" nos u moj život neko ko je visoko obrazovan, neko ko je vidio svijeta, neko ko je srećan i preokupiran svojim životom. Vazda su to bile snaše kojima ni novi slogan Addico banke da je 2 + 2 = 4 nije jasan. Nije ni kada nacrtaš.

"Taj potez ti nije dobar" - reče mi jednom jedna žena, koja je mislila da je njen potec u tom trenutku bolji od mog.
"Ja sam mislila da ti ne znaš ni da kuvaš ni da čistiš" - reče mi druga isfrustrirana mlada 25-o godišnjakinja. I umjesto što sam se ja njoj tada pravdala kako sve znam trebala sam hladno da joj kažem da me dostojanstveno nešto boli za njeno mišljenje. Ona i tako zna samo da kuha i pere.
"Ja ne mogu da vjerujem da si to ti napravila" - kazala mi je druga isfrustrirana mlada majka, koja nije pošla dalje iz kruga svoje opštine.
"Ti si opet izlazila, a što imaš divnog muža, čuvao TI je djecu" - reče....
"Šta ti je sa instagramom, samo tvoje slike" - reče peta, deseta, ženturača...
Ma dosta!! Prestanite više brinuti šta sam, ko sam, šta znam...

Tako sam ustala jedno jutro i napisala status na facebooku: DOBRO JUTRO TRAČARE. ŠTA IMA KOD MENE?
Vjerujete li da mi ni jedna nije odgovorila, ali su uredno "polajkale" moj status.

Neke od njih završiše na mojoj block listi, druge čekaju red, nije se imalo vremena :D

Zvoni mi telefon, prekinu mi misli, rastjera ženturače iz moje glave. Sunce se nazire. Zimske gume su naštimane, sad mogu opet da "švrljam" sa mojom crvenom strijelom.
Kada dođem kući moram da vidim ko još čeka pred mojom block listom.

Trebalo mi nekom uništiti zimu, nekom ko neće znati kada sam okačila novi selfie na facebook..

S ljubavlju...jedinstvena...

ŠTA DJECA OČEKUJU OD NAS, A ŠTA IM MI PRUŽAMO?

Trebalo mi je dosta vremena i dosta rada na sebi da počnem vjerovati u zakon privlačnosti. Danas konačno mogu da kažem da je sa zakonom privlačnosti život mnogo lakši. Zašto pričam o zakonu privlačnosti? Baš u trenucima kada sam pomislila kako bi bilo dobro pročitati neku dobru knjigu o odgoju djece, u ruke mi je »pala« knjiga Djeca su s neba, autora John Graya.

E upravo zbog ovoga govorim o zakonu privlačnosti. Kada sam pomislila da mi nešto od srca treba, to se na neki način stvorilo u mojim rukama. To je zakon koji prije svega moramo razumjeti, kako bi ga mogli povezati i primjeniti u životu. Ali ovo je zapravo sasvim druga tema, o kojoj ću takođe jednom pisati.

Da li je djeci dovoljna samo ljubav, pitanje je koje mnogi od nas sami sebi postavljaju. Nije! Šta je djeci pored ljubavi još potrebno možete pročitati u knjizi John Graya. On kaže: » Pojedini roditelji su spremni proživjeti mnogo vremena sa svojom djecom, ali ga ne prožive. Zašto? Zato što ne znaju kako bi ispunili to vrijeme. Mnogi roditelji žele komunicirati sa svojom djecom ali to djeca ne žele. Ti roditelji se trude, ali ne znaju kako da zainteresiraju djecu za razgovor. Većina roditelja se ne želi derati na djecu, ne žele ih ni udariti ali ne poznaju drugačiji način komunikacije. Morate se naučiti od djece zahtjevati stvari na takav način da oni sudjeluju i daju vam prave odgovore. Morate se naučili davati djeci polako  više slobode ali zadržati kontrolu nad njima«.

Djeca su zaista andjeli s neba. Oni su u naš život došli kao bezuslovna ljubav, tako smo im mi došli u život naših roditelja. Medjutim kako se vremena mijenjaju ljubav postaje iluzija, ljubav više nije ono što je bila. Tako je i u ljubavi prema djeci. Pojedini roditelji je mjere brojem bombona koje daju djeci na dan, brojem kupljenih igračaka. Pojedinima je mjerilo novi pametni telefon telefon i markirana garderoba. Prvo moramo mi kao roditelji shvatiti šta je ljubav uistinu, a zatim je u njenom najiskrenijem obliku prenijeti prenesemo na djecu.

Moramo priznati sami sebi da smo osjećajna bića, bića koja u vćini slučajeva sakrivaju svoje emocije. To se doduše dešava u našoj podsvijesti, sve do onog momenta dok se negativnih osjećaja ne riješimo. Ti negativni osjećaji ostvaraju unutrašnji i vanjski stres, koji jako teško izbjegnemo. Prosto je nemogoće. Djeca nam sama pokažu koliko osjećaja se sakriva u njima. Ali kako kroz istoriju osjećajnost mijenja tako ni današnja djeca sve slabija  za prihvatanje starih vaspitnih mjera. Zbog toga se može dogoditi da se povuku i zatvore u svoj mali svijet.  Kako stvari stoje shvatimo tek onda kada vidimo da većinu današnje djece možemo nazvati pobunjenicima, a istočasno se teško prilagode modernom načinu života svojih roditelja.

U današnje vrijeme se jednostavno radjaju inteligentna djeca, koja moraju svoj potencijal razvijati na svim poljima. To naravno ne znači da moraju imati 1000 aktivnosti dnevno, jer ni preveliki broj aktivnosti nije dobar za razvoj djeteta. Za sve postoji zdrava granica, tako i u tom segmentu. Ne tjerajte svoju djecu da treniraju sve sportove koji su im dostupni. Ne liječite svoje frustracije preko njih. Za njih je bolje da treniraju ono što zaista vole. Ne kočite djecu da pokažu svoj potencijal, nego im pomozite da iste razviju u najvećoj mogućoj mjeri. Djecu takodje kočimo da pokažu svoj potencijal ako ih razmazimo. Mnogo puta uradimo nešto umjesto djece, a sve je to iz razloga što nemamo dovoljno vremena. U tim situacijama od djeteta pravimo osobu koja nema samopouzdanja i ne pokazuje šta je sve sposoban sam uraditi. Dječije sposobnosti ograničavamo najviše zbog straha da mu se nešto ne desi. O tom sam pisala u prošlom članku. Strah počne da vlada našim tijelom i tako izgubimo osjećaj za pravu mjeru slobode.

Djetetovom optimalnom razvoju treba dati dosta vremena, medjutim živimo tako da vrijeme koje provodimo u dječijem društvu ne posvećujemo njemu. Najvažnija stvar koju dijete od roditelja može očekivati je zajedničko vrijeme. Dijete od roditelja očekuje toplinu, ljubaznost, relaksaciju… Dijete ne razumije da roditelji nemaju vremena za njega, on samo vremenom shvata da roditelji nisu često sa njim, to mu se ne sviđa i s tim se neće suočiti. Tada se pretvara u pobunjenika i pobunjenih će ostati. Mi kao roditelji ćemo tu njegovu osobinu teško promjeniti, zato je važno da prvo počnemo mijenjati sebe i cijeniti vrijeme provedeno sa djecom.

Jedinstvena...

5 koraka do poslušnog djeteta

Većina majki se pita kako djeci postaviti granice i gdje su uopšte granice. 
To je individualno od majke do majke i od djeteta do djeteta. Zavisi od načina vaspitanja, od komunikacije, od same majke. 

Živimo život brzinom svjetlosti, trčimo na posao i s posla, a da pri tom nismo ni svjesni kako nas život šamara, kako prolazi pored nas. Nismo ni svjesni kako nam djeca brzo odrastaju. Brzinom svjetlosti postaju pubertetlije, nestrpljivi, nervozni, ljuti i agresivni. Svi znamo, ali niko neće da prizna: to što su sada, postali su zbog nas.

Kada dođemo u neku situaciju u vezi naše djece koja nam se ne sviđa, obično se pitamo šta radimo pogrešno i zašto tamo neka komšinica, drugarica ili sestra ima tako dobar odnos sa svojom djecom, kako ih slušaju, kako se ne deru na njih... Prvo je potrebno da shvatimo to, da te majke nisu ništa bolje od nas. One su samo teoriju primjenile u praksi. One su samo čitale i istraživale kako se postaviti u određenoj situaciji.
Dajem primjer: ako vas iritira neki postupak vašeg djeteta kao što je recimo skakanje po krevetu, igranje sa posuđem itd prvo morate shvatiti da ste ih to vi naučili. Niste im na vrijeme postavili granicu i sada je to što jeste. Sada je trenutak da budete spremni za datu situaciju, kako bi mogle na nju pravilno reagovati. Istina je da je tih situacija na dan mnogo i da se za svaku moramo posebno pripremiti i probati je savladati na najbolji mogući način.

Da se ne bi sa ovakvim situacijama sretali najbolje da već na početku postavimo granice i to samo u 5 koraka.

1. Priđite djetetu

Sve majke koje imate više od jednog djeteta znate o čemu pišem. Nema dana da neko ne otplače. Nema dana, da neko nekom ne ukrade igračku. Iako ste za sudoperom ili baš u momentu dječije svađe i dreke peglate veš, ostavite sve započete obaveze i idite do njih. Fizički se pojavite u istoj prostoriji. Onog mometa kada iz druge sobe čujete viku "mamaaa udario me, uzeo mi je igračku" itd, mnogo veći efekat ćete postići ako odete do njih. Djeci treba fizički kontakt, dodir, zagrljaj kako bi mogli ponovo početi razmišljati.

2. Postavite granicu

Granicu prvo postavite fizički. Ako baca igračke, udara brata ili sestru, udara u sto, o pod... Uhvatite ga za nogu, ruku. Ovo ne morate da uradite tj.ne smijete da uradite agresivno, ali ga hvatite za ruku. Zadržite je. Pokažite da ste vi autoritet. Ako udara nogom, uhvatite nogu.

3. Reci mu gdje je granica

Na glas mu recite gdje je granica. Trudite se da to kažete mirnim, ljubaznim tonom. Dijete mora imati osjećaj da ste tu za njega da ga saslušate, nikako da ga kritikujete. Dijetetu najviše treba saučesnik onda kada je najgori. Okrenite situaciju u svoju koristi. Pokažite mu da ste mu prijatelj.To je odličan način da se smiri. Dajem primjer, gledajte ga u oči i recite: "ne dozvoljavam da tučeš brata."

"Ne možeš sada da se igraš sa tom igračkom, vrati je Davidu". Učinite to mirnim i ljubaznim tonom, gledajte ga u oči. Govorite polako, tihim tonom. Ne zaboravite, postali ste njegov saučesnik na putu na kojem mora da se smiri.

4. Ponavljajte granicu

Budite s djetetom toliko vremena koliko je potrebno. Ponavljajte gdje je granica, ponovite više puta da mora vratiti igračke, da mora pokupiti igračke itd. Dijete ima svoj proces razumijevanja i razumjeće kada on bude spreman da razumije. Ne odustejte. Mnogo emocija mora preraditi u svojoj glavi prije nego što se smiri i počne sarađivati sa vama.

5. Saslušajte ga

Ljubazno slušanje vašeg djetita je lijek za cijeli proces. Poljubac, zagrljaj, kontakt očima pomaže djetetu da ostavi svu svoju brigu i napu se vašom pažnjom. Možda će imati neki smotivni ili histerični napad jer će pokušati iskoristiti vašu pažnju da  tenzije koje su se skupljale u njemu ostavi po strani. Sjedite ili čučnite, gledajte ga sa njegove visine, nikako ne stojte nad njim i ne pokazujte autoritet.

Zaključak: priđite djeci bliže, postavite granicu, recite gdje je granica, ponavljajte je i salušajte djecu. Svaki problem riješiće se lakše.

S ljubavlju...Jedinstvena!

EPIDURAL? Neka hvala, ja sam nadmajka, ja ću "prirodno!"

"Sestro imamo li vremena za epidural" bilo je moje pitanje postavljeno babici koja me porađala, 25.07.2013 god. u 4:45h. "Imamo još samo koji minut, kasnije nema smisla" - odgovorila je.
Sve se odigralo brzinom svjetlosti, anesteziolog, igla, boc u leđa, u ruku i moj osmjeh!
Oooo havala ti Hepiduralu što postojiš :).

Kada sam se prvi put porađala 12.05.2010 godine znala sam da ću uzeti epidural. Dogovorila sam se sve pola godine prije porođaja i tako je i bilo. Boljelo skoro da nije, ali se ljudi moji razvukloooooo. Od 4h ujutru do 13:31 h popodne. Kada sam kasnije svima pričala kako se moj porođaj odvijao, svi su imali samo jedan zaključak. "Sestro moja sve ti je to zbog epidurala. Kada primiš epidural porođaj se razvuče, to traje satima i satima. Vidjećeš ti kako će se to odraziti. Moli Boga da invalid ne ostaneš. Od tog epidurala otkazuju noge, krivi se kičma".

Sve se čudu čudim kako sam nakon svega, poslije sedam godina još uvijek živa i zdrava. Hodam na svojim nogama, kičma mi je još uvijek u funkciji. Ovakve savjete će vam obično davati ljudi koji epidural nisu nikada ni probali. Bilo je tu i žena od kojih sam slušala nešto poput "znaš, ti si rodila uz epidural, a ja sam rodila prirodno. Ti nemaš pojma kako je prirodno roditi". Ostajala sam ja nakon ove i sličnih rečenica zaista zbunjena. Razmišljala sam kako se zove porođaj nas nemajki koje smo rodile uz epidural? Nije carski rez, a nije ni prirodni. E onda smo sve mi "hepiduračice" rodile na vještački način. To vam kažem čisto kada vas majka sa velikim M koja je rodila PRIRODNO pita kako ste rodile vi recite "ja sam rodila na vještački način".

I eto tako se ja odlučih da svog drugog sina rodim prirodno, bez epidurala, samo da bih mogla i ja da budem majka sa velikim M, da mogu da se pohvalim kako sam prirodno rodila. Zamišljala sam dan kada će neko da me pita kako sam rodila, a ja ono sa ponosom kaže "prirodno"!! Joj gušta! Šteta ne doživjeh nikada taj trenutak 😄😄 .

Tog 25.07.2013 pukao mi je vodenjak, nazvala sam bolnicu i rekla da mi je pukao vodenjak. Ljubazna sestra koja se javila, pitala me je koliko sam daleko od bolnice i savjetovala mi je da dođem kada budu kontrakcije trajale sat vremena u razmaku od 5 minuta. Tako je i bilo, to sam i čekala. U bolnicu sam došla u 3:30h, u rađaonu sam ušla u 4:25 h. Izdržah ja cijelih pola sata bez epidurala. A žene drage. Meni je tih pola sata trajalalo kao pola vijeka. Vrtilo mi se u glavi, gušilo me, nervirali su me svi i sve. Najgore mi je bilo kada sam shvatila da se za epidural nisam dogovorila unaprijed, da nisam prošla analize i da ovaj put moram da izdržim. Onda zamislih onu scenu kako se majkama sa velikom M hvalim i bol me malo popusti. Doduše ne zadugo. U 4:45 h mi je anesteziolog već davao anesteziju. Imala sam sreće da su našli moje nalaze od prvog porođaja i na brzinu dali anesteziju. Ma briga me za prirodni porođaj, sada me ništa ne boli, dajte mi kocku čokolade i malo vode😁😁.

U 6:35h na svijet sam donijela predivnog dječaka Davida. Teškog 4.200 gr i dugačkog 56 cm. Ležim pitam se: čekaj, pa zar nije epidural glavni razlog za dugačak  porođaj?? Ovo kao da sam pitala na glas, reče mi doktor "Vesna odigralo se sve brzo jer ste imali epidural i mišići su se opustili". Ma rekoh kako opustili, ali one majke sa velikim M kažu... zaustavih se. Koga briga? Ako vole da boli neka boli. Ne osuđujem ni ja njih što se raspadaju od bolova, jer je sramota da svekrva priča selu kako je snajka Hepidural imala. Zato ne želim više da osuđuje bilo ko mene, jer sam ja odlučila da rodim "vještački".

Nemojte molim vas da iznosite mišljenje o epiduralu, ako nemate lično iskustvo. Ni ja ne komentarišem kako su se nadmajke porađale jer ja nisam tako. Zapamtite vaša djeca vas neće više voljeti zbog toga što ste ih "prirodno" rodile. Zbog vašeg prirodnog porođaja oni neće biti bolji ljudi, niti će biti ljepše vaspitani. Zato se trudite da više pričate o vaspitavanju i odgoju, a manje o načinu porođaja. Umjesto što ste rodile prirodno, a batinate dijete onako malo preko dupeta da zapamti, promjenite taktiku. Rodite uz epidural, a od malena ih vaspitavajte razgovorom. Tako pomažete sebi, djetetu i nama nemajkama da ne slušamo ono što ne moramo!

DoviNDŽenja, prijatno!

Hej ti, kradljivice tuđih muževa!

Kradljivice tuđih muževa, rasturačice brakova, lake žene, žene bez morala... sve su to nazivi za ženu koja je uništila nečiji brak. Znate to je onaj tip žene...kako da vam objasnim...hm.

To su one žene koje odjednom dođu u savršeno bračno carstvo dva pomahnitala živa bića, koja se bezuslovno vole i unište im brak.
To rade rasturačice brakova! One su osobe koje se pojave između dvoje ljudi koji uživaju u bračnoj ljubavi i harmoniji. Smješkaju se, malo zavrte zadnjim dijelom svoga tijela i krenu u napad.
Tada se ona već skoro upetljala u brak. A on, jadničak. Pita li se iko kako je njemu?
On neće, opire se, otima. On je zbunjen, objašnjava da voli ženu, plače na sav glas i govori "nemoj me otimati, nemoj!"

Naravno sve ovo je napisano sarkastično. Čula sam zaista mnogo puta rečenicu "ona rasturačica brakova", ali nikako ne mogu da shvatim kako neko može da rasturi nečiji brak? Kako neko može da ukrade nekom muža? Da li ga krade na silu ili kako? Ništa ovo  ne može da se desi ako se ljudi vole. Ako taj muž voli i poštuje svoju ženu, ni jedna ljepotica i zavodnica ovog svijeta ne može da ga "ukrade". Kada muž napusti svoju ženu zbog druge žene jedino koga možete, morate i trebate da krivite je ON.
Ne postoji razlog zbog kojeg bi trebali da krivite nju. Slažem se sa tim da ONA radi pogrešnu stvar, jer želi i hoće oženjenog muškarca, ali se nikako ne slažem sa tvrdnjom da je ona kriva. Obično je riječ o slobodnoj djevojci. Nju ne bole ni vaše suze ni suze vaše djece. On je taj koga treba sve to da boli. Krivite njega, pustite nju! Ona vam je u suštini došla kao dar s neba da shvatite kakvo bezvrijedno biće imate pored sebe. Da nije bilo nje, te nemoralne rasturačice brakova, vi bi i dalje živjeli u zabludi da vas vaš partner voli, a on se okrenuo za prvom koja je htjela.

Još zanimljivi mi je to što muškarac koji se upetlja u tuđi brak ne može nikako da se nazove "rasturač brakova". Ne daj Bože! Muškarac koji se umiješa u tuđi brak je frajer. To je muškarac koji ima petlju, on je hrabar jer se zaljubio u udatu ženu. Taj muškarac je duša od čovjeka jer je prihvatio njenu djecu, ma on ih čuva kao da su njegova. Pravi dasa! On nikako nije u rangu rasturačice brakova. Ona je niži sloj, niži od nižeg. Ma ona je prava d...a, a on je pravi frajer!

J... ga tako je to u našem mentalitetu!

Jedinstvena

Kako djetetetu podići samopouzdanje?

Zanimljivo je kako smo ljudi različiti. Neko puca po šavovima od samopouzdanja, a neko se stidi  da izgovori tu riječ. Samopouzdanje ili imaš ili nemaš. Ne postoji sredina.

Samopouzdanje je osobina koja se razvija od djetinjstva i gradi kroz život.

Prvi susret sa samopouzdanjem imamo još kao djeca, a da toga nismo ni svjesni. Tek kasnije u kasnim godinama neke stvari nam postanu jasne. 

Sve što kao roditelji želimo jeste da nam djeca izrastu u samostalne ljude koji imaju samopouzdanje. Želimo da izrastu u osobe koje znaju da se izbore sa problemima koji ih prate u životu. Hoćemo da postane čovjek koji je svjestan da ima pravo biti srećan, da zaslužuje ljubav, prijateljstvo, uspijeh... 

Da bi dijete razvilo sve ove osobine prvo mora osjećati roditeljsku ljubav, mora se u društvu svojih roditelja osjećati dobro ljubljeno i prijatno. Kada vam vaša djeca pričaju o događajima iz vrtića, škole, igrališta...kada vam prepričavaju svoj dan, kada vam prepričavaju crtani film slušajte ih.To je sve što morate učiniti toga trenutka. Dijete mora steći utisak da ste prisluhnili njegovor priči. Dijete se mora osjećati saslušano. Pokažite mu da su njegove riječi došle do vašeg uha. Neka vam događaj zainteresuje. 

Svijesni smo da sva djeca imaju svoje "muhe." Znamo da u jednom danu urade bar 10 stvari koje nas dovode na rub živaca ali se u tim momentima moramo sami kontrolisati. Kada dođe do te situacije, opišite djetetu šta vam se nije svidjelo. Nikako ga ne osuđujte. Npr. "nisi pokupio igračke". Budite kratki i jasni, ne otežavajte, a zatim mu objasnite zašto je dobro da se igračke pokupe. 

Djetetu pokažite da imate razumijevanje za njega. Npr: "znam da voliš da se igraš. Znam da voliš gledati crtani". 

Djetetu morate kratko i jasno reći šta od njega očekujete. Npr: "Kada se završi crtani, molim te pokupi svoje igračke".

Dijete pohvalite kada to zaslužuje. Npr: "Lijepo si pokupio igračke u dnevnoj sobi, sada pokupi igračke u svojoj sobi".

Na razvoj samopouzdanja pored roditelja najviše utiče uspijeh. U to sam sigurna. Samopouzdanje je kod djeteta na najvišem nivou onog momenta kada dijete pokušava uraditi stvar koja je za njega teška. 

Poslije velikog napora i truda, uvijek postignu uspijeh. U tom momentu se u dječijoj glavi rađa mišljenje: "Ako se potrudim, uspjeću". To je tipično razmišljanje ljudi koji imaju samopouzdanje. 

Zanimljivo je da djeca ne razmišljaju o samopouzdanju i upravo smo mi roditelji ti koji smo glavni krivac za njihovo dobro ili loše samopouzdanje. Jedan od primjera kako djetetu podignuti samopouzdanje jeste i taj da npr. napišete zajedno stvari koje prošli mjesec ili prošle godine nije znao da uradi, a sada zna. Odličan primjer za razvijanje samopouzdanja kod djece. 

Nova iskustva ih vode do novih znaja, a nova znanja do samopouzdanja. Pustite ih neka rade stvari koje su primjerne za njihov uzrast. Ne držite ih pod staklenim zvonom, vjerujte samo im nanosite štetu. Dijete mora da doživi i neuspjeh, da bi kasnije razumio uspjeh. Podržite ga u tome. Zamislite šta će događati sa djecom koja nikada nisu doživjela neuspjeh kada odrastu?

Na žalost postaju isfrustrirani i razočarani. Ne činite to svojoj djeci.

Nemojte ih štititi pred neuspjehom nego ih naučite kako da mu se suprostave.

To je jedini ključ ka samopouzdanju!

Jedinstvena..

Da li i ti imaš komplekse?

"Koliko si ti iskompleksirana!" Pomislite na to koliko ste to puta čuli. Obično od bivše drugarice, momka kojeg upravo ostavljaš, pa mu je to super rečenica koju koristi da te povrijedi. Manje je važno što uopšte ne zna šta to znači. Vjerovatno ste ovu riječ čuli i u diskoteci dok ste odbili piće nekog klinca. Znam da sada vraćate film unazad i prisjećate se. Priznajte :D

Ja sam je čula bezbroj puta. Razmišljam da sam svaki put kada mi ovo neko kaže ostavljala po 1 KM u kasicu prasicu, sada bih bila bogata. Da...toliko je puta bilo. Pojedincima je jednostavno lakše da vam dodijele "kompliment", nego da razumiju da možda ipak ne razmišljate kao oni.

Svi smo mi iskompleksirani na svoj način. Neko više, neko manje. Bez obzira na sve, ja sam se svojom posebnošću prestala baviti još prije par mjeseci, doduše možda ima i godina. To je bila faza koju sam morala proći, da se promjenim, ili kada malo bolje razmislim, da intelektualno porastem. Meni je uspjelo! Ako smo već fizički totalno različiti, zašto onda psihički moramo biti svi isti?
Ne možemo i ne moramo.

Ono što moram da napomenem je to da nisam psiholog i da je blog pisan na osnovu ličnog iskustva.
Riječ kompleks ja lično upotrebljavam umjesto riječi problemi, komplikacije, poremećaji. Šta znam, meni je tako lakše.

Kroz čitanje različitih knjiga, blogova, članaka, novina došla sam do zaključka da na našim prostorima riječ kompleks obuhvata sledeće: podsvijesne performanse i osjećaje koji utiču na ljudsku duševnost i prouzrokuju razne psihološke i psihične poremećaje.

Hm..sada kada sam ovo definisala, možda na pravi, a možda na krivi način pitam se da li sam kompleksašica jer sam nekad odbila nečije piće?? :D

Budimo iskreni prema sebi ako već nećemo prema drugima. Svi imamo te naše specifičnosti. Kada bih ja počela da pišem svoje specifičnosti i rituale blog bi bio kilometarski. Zato ipak neću. 

Kompleks manje vrijednosti je jedan od najčešćih kompleksa. Tu ja sama sebi postavljam pitanje, razmišljam na glas. Da li je bolje kada čovjek misli da je manje vrijedan ili više vrijedan od ostalih?

Ova druga vrsta ljudi mi je posebno draga. Teško je sa njima izaći na kraj. Sve znaju, sve mogu, blago njima... Ko je u pravu, ko je bolji čovjek, ovaj što misli da vrijedi više ili ovaj koje osjeća da ne vrijedi ništa? Istina je takva da čak i ovaj koji je "više vrijedan" i dodiruje nosom Alpe, može već sutra da vam čisti cipele i da bude na totalnom dnu.

Kompleksi ne dolaze sami od sebe. Sa njima se ne rađamo. To je bar jedna dobra osobina kompleksa. Naravno da i oni imaju osobine. Oni su posljedica neke neprijatne situacije u našem životu. Nečega što nam se desilo u porodici, školi, među prijateljima. 

Možda bi bilo dobro da shvatimo šta nisu kompleksi:

- ako vas je djevojka odbila nije iskompleksirana, jednostavno joj se ne sviđate. Bolje lružna istina,      nego lijepa laž.

- ako se vaša djevojka ne slaže uvijek sa vama nije iskompleksirana. Ima karakter i svoje mišljenje.

- ako vaša djevojka ne nosi odjeću koja se vama sviđa nije iskopleksirana nego je individualist.

- ako vam momak ne poštuje nije iskompleksiran, nego je kreten

Nemam bolju misao da završim blog.👀

Jedinstvena...

Sramežljiva sam !!!

"Sramežljiva sam..."

                                     "Stid me je..."

                                                                    "Sramota me..."


 Koliko puta ste izgovorili jednu od ovih rečenica, a zatim spustili pogled?
"Ja to ne mogu. Sramota me je. Nisam ja za to."
Svi smo doživjeli onaj osjećaj kada jednostavno smatramo da nismo dosljedni nekome i nečemu. Osjećali smo se manje vrijedni, bilo nas je sramota da se pojavimo negdje...

Vjerovatno nam se svima desilo da smo sa drugaricom izlazile u grad. Šta se desi kada dođemo do vrata restorana, lokala, kina? Obično se ukopamo, okrenemo jedna prema drugoj i u isti glas kažemo "hajde ti prva". Priznajte da vam je poznat ovaj osjećaj. 😝 I onda jedna od nas prva uđe, obično ona koja ima višlje štikle pa ne može da se brani, dok je ova druga gura :D.
Uđemo i zamislite čuda - preživjele smo!

Da li ste se ikada pitali zašto ste sramežljivi? Jedna činjenica je sigurna, a to je da se ne rađamo sramežljivi. To je osobina koju dobijamo koračajući kroz život. To je osobina koju stičemo u vrijeme vaspitavanja. Sa sigurnošću mogu da tvrdim da je to osobina koju posjedujemo zbog svojih roditelja. I ne samo tu osobinu, nego još mnogo njih. Kako pozitivne tako i negativne (očekujte blog o ovom narednih dana).

Od malena nam roditelji govore: "kada dođu gosti ćuti, ne pričaj, ne mješaj se u razgovore odraslih."
Kada krenemo u goste obično nam kažu: "sjedite i ćutite". Onda dođe momenat kada nas ti isti domaćini ponude slatkišima, a nama se i dalje vrti mamina rečenica u glavi: "nemoj slučajno da navališ na slatkiše kao da ih kod kuće nemamo." Evo došli smo do uzroka sramežljivosti.

E jedan aplauz za sve ovakve roditelje. I moji su bili isti, zato sam se sa sramežljivošću sama borila godinama. "Nemoj to da radiš, šta će narod da kaže". Koliko puta ste čuli ovo od svojih roditelja?
Prva misao sramežljive osobe o nekom njenom postupku je upravo ova : "šta će narod da kaže".
Uvijek ih brine tuđe mišljenje...brine ih šta drugi misle. Strah ih je od reakcije ljudi koji ne misle kao oni. A upravo je strah karika koja nas vodi ka sramežljivosti. Eh...da je ovo imao ko da nam objasni kada smo bili djeca!

Sramežljive osobe prvo moraju da odluče donositi odluke koje se sviđaju njima lično.
Nažalost u većini slučajeva nije ovako, većinom donose odluke koje se sviđaju drugima, a jedno je važno da shvate nikada se ne možemo svima svidjeti.

Šta god da uradite i koju god odluku u životu da donesete nekome se neće svidjeti. Jako bitno je da shvatite da svi kreću od sebe. Pijanac će uvijek misliti da su svi pijanci, varalica da su svi varalice, lopov da su svi lopovi....

Sramežljivost je osobina koja nas paralizuje, koja u nama budi strah, koja nam krade samopouzdanje... na vama je da nađete najbolji način da je prevaziđete.

Zašto tata stalno žuriš,

zar je tako važna plata,

zar ne vidiš tužnu notu

u očima moga brata?

  Zašto mama stalno radiš, 

pereš suđe, usisavaš,

sve što želim ja u danu

jeste da me ti uspavaš.

Uvijek vam se negdje žuri

i vremena nikad dosta

u očima našim malim,

samo neka tuga osta.

Žao će vam jednom biti,

što mi niste pažnju dali,

da ću brzo ja odrasti,

vi ste sve to dobro znali.

Vrijeme prolazi, a ja rastem,

skoro više nisam dijete,

ostaće vam moje riječi,

na djetinjstvo da vas sjete.

Iz dnevnika jedne Jedinstvene...

Ti što kasniš - ne možeš da mi budeš prijatelj!

Koliko puta vam se dogodilo da vam prijatelj, prijateljica, poznanik pošalje poruku "izvini kasnim par minuta"? I to samo par minuta prije dogovorenog sastanka. Kako ste se osjećali? Koliko puta ste tu poruku dobili od jedne iste osobe? Takve poruke zaista u većini slučajeva dolaze od istih ljudi, ljudi koji ne cijene vaše vrijeme. Ako kažem da mrzim takve ljude hoćete li misliti da sam zlobna?

Napišu da kasne 5 minuta, na mjestu sastanka se pojave nakon 15 minuta, smrmljaju neki razlog kašnjenja i prebace temu. Šta nam ostaje? Ostane nam da pređemo preko svega i nastavimo druženje. Zanemarimo što smo kao budale čekali da se kralj ili kraljica pojave, da zanemarimo to što su nam ukrali 15 minuta života. Pa halo, dan ima samo 24 h, cijeni moje vrijeme.

Naučnici smatraju da su glavne osobine ljudi koji kasne sledeće:

- to su ljudi koji su optimisti
- oni su jako kreativni
- nikada ne razmišljaju da im nešto neće uspjeti
- oni su spontani i opušteni
- skoro nikada nisu ljuti
- šire pozitivnu energiju
- njihov moto je "drugi put će biti bolje"

Kada se vratim i pročitam sve ove osobine shvatim da sam ja izgleda idealna osoba koja kasni. Imam sve navedene osobine, a tačna sam kao švicarski sat. Znači, naučnici zeznuli ste se. Ovo nema veze sa istinom.

Još kao dijete imala sam tu odgovornost da uvijek moram biti tačna. Nikada nisam kasnila na časove, trening, pa ni kući iz škole. Ja sam isla u drugi ekstrem i dolazila sam ranije 10-15 minuta pa sam onda čekala po 30 minuta, jer je druga strana kasnila 15 minuta 😒.

Iskreno priznajem da ne volim takve ljude. Ne mogu mi biti prijatelji. U poslu je to drugačije, čovjek mora da toleriše ali iako želim da poslije kašnjenja sve funkcioniše najbolje, ne mogu. Postajem napeta. Nervozna. Ljuta.

Po prirodi sam jako pozitivna, svi moji prijatelji znaju da širim pozitivnu energiju, volim druženje, zabavu, red i disciplinu. Većinom ljudima dam drugu šansu i pokušavam razumjeti neki krivi postupak. Tako i pri kašnjenju. Prvi put zaboravim, nađem opravdanje, dam šansu. Drugi put sam ljuta, treći ne postoji. Ne postoji jer u mom životu nema mjesta za ljude koji me ne poštuju, koji mi ukradu 15 minuta života na dan. Život je kratak, ne potkradaj me molim te.

Zapamtite samo jedno ako ne budete poštovali sebe i svoje vrijeme, ako ne budete cijenili druge i njihovo vrijeme ni drugi neće cijeniti vas. Vrijeme je dragocijeno, nemojte ga poklanjati svima!

Jedinstvena...

Znate li šta je Montessori vrtić i kako djeluje?

Pošto volim da prisustvujem raznim seminarima, radionicama, edukativnim skupovima, pogotovo ako su ona povezana sa djecom i vaspitanjem, ovaj vikend sam na jednoj edukaciji u Ljubljani upoznala vaspitačicu koja ima svoj privatni vrtić u centu Ljubljane. Vrtić radi po metodi učenja koja se naziva Montessori. Iako ovaj put edukacija nije bila povezana ni sa pedagogijom niti sa vaspitanjem, pokušala sam da saznam nešto i iz tog pravca :).

Montessori vrtić odnosno Montessori način učenja i vaspitanja djece potiče od Marie Tecla Artemisia Montesori. Ona je bila pedagog, filozof i filantrop, a najpoznatija je bila po svom učenju "Montessori" o kojem ću vam kroz par trenutaka malo više napisati. Njena metoda odnosi se na djecu od rođenja pa sve do adolescencije.

Maria Montessori je smatrala da od samog rođenja dijete samo sebe otkriva pokretina i senzomotornim iskustvima i tako sebe bolje upoznaje. U ranim godinama života dijete ne želi da mu se bilo šta pokaže, već da se usmjeri kako sam da završi neki zadatak, odnosno da mu se pomogne u procesu njegovog prirodnog razvoja. Svi koji imate djecu znate kako izgleda kada hoće da sastavi neku igračku, a ne zna. Počinje da plače ali se i dalje trudi. Onog momenta kada mu vi uzmete igračku iz ruku i probate da mu pomognete, nastane opšta pometnja, deranje, plač, histerisanje, obično praćeno riječima "vrati mi to". E... o tom pričam!

U obrazovnom sistemu Montessori nema potrebe ni za kaznom ni za nagradom. Po njemu je najbitnije da dijete samo spozna svoju grešku i da ga vaspitač usmjeri tako, da je više ne ponavlja.

                                        Kako funkcioniše Montessori vrtić 

Cilj programa Montessori vrtića je:

- da dijete upozna samo sebe

- da voli samo da uči

- mora sam da otkrije potrebu za nečim i sam da odlučuje i rješava probleme

- mora pridobiti znanje i druge potrebe za uspješan školiski put 

Dijete dolazi na svijet sa svojom vlastitom prirodom i sposobnostima. Period u prvim godinama dječijeg života mora se posvetiti dječijem razvoju. Vrtić Montessori je kuća za djecu, mjesto gdje je dijete gost, zato mu vaspitačice pripreme sve moguće dodatke za učenje kao što su igračke za najbolji mentalni i fizički razvoj. Program Montessori obuhvata sve faze dječijeg razvoja: fizički, duhovni, socijalni, kongitivni i duhovni. 

                                          Socijalni, osjećajni i duhovni razvoj

Po ovom programu grupe u vrtiću su heterogene što znači da je u grupi bar troje djece različite starosti, kako bi mlađa djeca mogli da uče od starije djece. Osjećanja se razvijaju kada starija djeca pomažu mlađoj i kada se starija djeca uče biti strpljiva sa mlađom djecom. Briga za sebe, briga za druge i briga za okolinu su glavni temelj ovog programa. Djeca takođe u ovakvim grupama od malena cijene duhovni razvoj. Poštuju mir, tišinu i priliku da postanu svjesni stvari koje se dešavaju oko njih i u njima. Zato djeca u ovim programima imaju svakodnevnu  prilike da duhovno rastu, još u momentima kada to ni sama nisu svjesna. 

                                                   Fižički i pokretni razvoj 

Da bi djeca postala samostalna moraju dobro razviti svoj fizički i pokretni razvoj. Sloboda pokreta u ranim godinama i mjesecima života djeci omogućava kontrolu nad svojim tijelom u određenom prostoru. Uslovi u kojima djeca borave i način na koji se sa njima radi uključuju brigu za sebe i druge, prelivanje tekućine iz jedne čaše u drugu, pranje posuđa, pripremanje hrane itd. Djeca identifikuju i klasifikuju informacije koje pomoću svojih osjećanja dobiju iz okoline i pomoću toga još bolje i još snažnije izoštre svoja osjećanja. Uz pomoć vida, sluha, mirisa i ukusa otkrivaju značaj realnih materijala i tako ih klasifikuju kojoj grupi pripadaju. 

                                                         Kongnitivni (mentalni) razvoj 

U predškolskom periodu je dječiji mozak spreman da mnogo uči ali se dječiji mozak isto tako u tom periodu brzo umara. Maria Montessori je roditelje upozorila da je to period kada su djeca osjetljiva na jezik i govor. U tom periodu djeci morate mnogo da čitate, moraju da slušaju priče, bajke, pjesme, moraju da razgovaraju s drugim. Sve ovo im omogućava svakodnevni Montessori program. Ovaj sistem vaspitanja pomaže djeci i na području patematike da razumiju matematički koncept. Govorim o Montessori materijalima za učenje. Jako je cijenjen osjećaj za druge i poštovanje potrebe drugih. 

                                                      Prehrana u Montessori vrtiću 

Obroci su jednostavni, uravnoteženi i važni kao iskustvo socijalnog života. Djeca dobiju četiri obroka: doručak, 2 užine i ručak. Pića koja piju za vrijeme boravka u vrtiću nisu slatka. Obično je to voda i čaj bez šećera. Glavno i osnovno pravilo u prostoriji gdje su djeca prisutna jeste da ima dovoljno čistog vazduha, da je primjerna temperatura, vlaga i svjetlost i da djeca imaju svakodnevnu mogućnost izlaska u prirodu. 

Vrtić Montessori je dostupan svoj djeci bez izuzetka. Jedina prepreka zašto pojedina djeca ne mogu da pristupe ovom načinju vaspitanja je na žalost cijena koja je mnogo veća nego cijela državnih vrtića. Ovo svakako ne znači da državni vrtić nije dobar izbor za našu djecu. Ne zaboravite roditelji su ti koji djecu vaspitavaju, vaspitačice su te koje dopunjavaju samo ono što smo mi izgradili među naša četiri zida. 

NI JEDNA ODRASLA OSOBA NE MOŽE NOSITI TEŽINU DJETETA ILI ODRASTATI UMJESTO NJEGA - MARIA MONTESSORI.

Molim te nemoj da mi daješ savjet!

Svima nama se bar jednom u životu desilo da nas je neko savjetovao. Savjetovao nas je na način na koji se njemu činilo da treba. Nema veze što od njega uopšte nismo tražili savjet, niti smo pitali za mišljenje.

"Nemoj to da jedeš od toga se deblja. Ta suknja ti uopšte ne stoji. Prije si imala mnogo bolju boju kose nego sada, opet se ofarbaj. Nemoj da ideš sa njom na kafu, ona je ovakva i onakva".

Uvijek sam se pitala otkuda ljudima hrabrost, želja, volja da se petljaju u tuđi život.
I danas kada se sjetim takvih situacija, a i kada ih doživim uhvati me neki grč u želucu, steže me u grudnom košu.
Ne zato što su ti savjeti pogrešni, nego jednostavno nekada nemam ni snage ni volje da slušam šta je nekoj osobi ispravno, a šta ne. Pogotovo ako je nisam pitala.

Dragi moje, molim vas, nemojte mnogo da savjetujete svoje prijatelje ako vas oni nisu pitali za savjet. Ne pretvarajte vaše zajedničke trenutke u noćnu moru. Iskreno, šta mislite da ćete dobti s tim što ćete joj reći da joj loše stoji nova boja kose?

Kada vam prijatelji pričaju o svojim problemima, jedino što žele jeste to da težinu i teret koji u tom momentu osjećaju prebace na vas. Da im pomognete i uzmete jedan dio boli, tuge, razočarenja...
Oni tada žele da potraži samo svoju, vlastitu istinu koja će je voditi do rješavanja problema i situacije u kojoj se trenutno nalaze. Ne otežavajte im!

Ako im budete nametali svoje mišljenje na koje oni nisu spremni, činite prvi korak koji vodi do razaranja vašeg prijateljstva, udaljavanja, razočarenja. Oni tada prestaju da vas slušaju i jedino što tada nastaje jeste blokada u komunikaciji.

Moja istina je drugačija od tvoje

Svi smo mi individue i jedinke za sebe. Imamo svoj put, svoj cilj, svoja iskustva i svoje želje. Razlikuju se između sebe i razlikujemo se između sebe. Ja od tebe, ti od mene. Bez obzira na to što drugima iznosimo svoje probleme, mi ipak u dubini duše, negdje u malom mozgu najbolje znamo kako riješiti situaciju u kojoj smo se našli. Sve što moramo da uradimo jeste da rješenje iz svoje podsvijesti potisnemo u svoju svijest. To je najteži korak u našem životu. Rasčistiti stvari sam sa sobom. Mnogo je teško i traje. Za to je potrebno vrijeme. Ljudi su izgubili kontakt sami sa sobom, zato svoje probleme žele da pod jele sa svojim sagovornikom. Nekada žele samo to, da na nekoga prenesu dio svoje težine. Većinom u tim trenucima ne žele savjet. Na namećite ga!

Ljudi će te čuti onda kada budu sami tražili savjet

Onog momenta kada vašim prijateljima bude trebao vaš savjet oni će ga potražiti. Tada će, vjerujte mi biti spremni da ga poslušaju. U tom trenutku ne samo da će vas saslušati, nego će vaš savjet usmjeriti ka rješavanju svog problema. Ako vam nakon vašeg iznešenog mišljena, postave pitanja znajte da se vaš dijalog bogati. Tada je vaš savjet urodio plodom. U vama su tada pronašli potencijalno rješenje, možda baš vaš savjet vodi ka rješavanju njegog problema. 

Najgori su oni trenuci kada nam drugi pokušavaju na silu nametnuti svoje mišljenje. Tada većina od nas pomisli "pusti me na miru, živi svoj život". Do neke mjere smo spremni da slušamo savjet, ali se nas unutrašnji um bori sa istim i ne želi da ga primi. Ako se zadesite u takvoj situaciji, gdje vas neko savjetuje, bez da ste pitali za savjet, ako vas isti boli i guši reagujte. Uvijek možete da se ljubazno zahvalite i kažete da taj savjet nije primjeran za rješavanje vašeg problema. Borite se za sebe. 

U tim situacijama ostanite dosledni sebi, i ako postoji šansa da će sagovornik biti povrijeđen. 

Tvoja istina je samo tvoja. Ona se razlikuje od istine tvog sagovornika. Potrudite se da je nikom ne namećete!

Pas - moj najbolji prijatelj!

Kada smo odlučili da ćemo kupiti psa uopšte nismo znali u šta se upuštamo. Ok, jedan od razloga je bio i taj da smo željela da nam djeca odrastu u plemenite ljude. Smatram da je jedan od "krivaca" za to upravo da kupite neku životinju. Vjerujte, nikada neće biti u onom košu (ne)ljudi koji poprijeko pogledaju neku životinju, jer im smeta samo njihovo postojanje. O nasilju nad životinjama neću ni da razmišljam. Znam, sada će neki da pomisle "šta ova priča, toliko pasa je ugrizlo i ugrozilo nedužne ljude". Da, slažem se ali isto tako mislim da postoje psi koji jednostavno nisu za to da budu pušteni s lanca, jer su sami po karakteru opasni. Ponašanje psa je isto kao i ponašanje djeteta. Sve zavisi od vaspitanja. Kako djeteta tako i psa. Ali to je već neka druga tema.

Jednog jesenjskog dana lezala sam i čitala oglase. Skočila sam kao da me je nešto ugrizlo i povikala "kupiću psa". Muž me pogledao kao da sam pala s Marsa.
"Kupićeš psa"?? - začuđeno je upitao.
Ne moram da napominjem da smo ga nakon 4h već imali u stanu. Mala, bijela loptica imala je samo 12 sedmica. Sjećam se da je bio zaista mali. David, tada dvogodišnjak je cijeli dan sjedio na krevetu i plakao jer se bojao sići na pod. Pas je noćima cvilio, hodao po stanu cijelu noć... Mislila sam samo Bože što mi je ovo u životu trebalo. U stvari nisam bila svjesna da nam je trebalo vrijeme da se naviknemo jedni na druge. On je sa 12 sedmica imao opet novu porodicu, a mi... mi smo u naš zatvoreni krug pustili novog člana. I navikli smo se, brzo smo postali velika porodica.
Tek sada sam svjesna svega.

Koliko puta je samo bio sam kod kuće po 10 h jer smo mi radili? I kada dođemo, otvorimo vrata, on nas liže, ljubi, skače od sreće. U očima mu vidim poruku "hvala, vratili ste se".

Moja djeca se ne boje životinja i ja sam zbog toga jako ponosna. Pored svog mog truda da ih vaspitam najbolje što mogu našla sam još jedan način, a to je ljubav prema životinjama.

Luka je danas vodio našeg Maltežana kojem je inače ime Blisk napolje da obavi veliku i malu nuždu.
Zaboravio je uzeti kesu, da istu pokupi ali ja to nisam primjetila. Nakon 10 minuta vratio se uplakan.
Luka zašto plačeš? - pitala sam.
"Zato što je Blisk kakio, a ja nisam imao kesu da to pokupim. Brzo mi daj jednu da se vratim tamo".

Zamislite sedmogodišnjaka koji se vraća na mjesto gdje je pas obavio veliku nuždu, kupi je i baca u smeće. Da, dobro ste pročitali samo zbog toga je opet izašo iz stana. Ponosna sam! I te kako, imam na šta da budem!

I znam da će i noćas kada zaspimo naš Blisk prvo leći pod moje noge i tu spavati 2 h. Onda će otići do dječije sobe i prekontrolisati da li su obojica tu gdje ih je ostavio. Neko vrijeme će provesti u dnevnoj sobi, a pred zoru će se opet vratiti nama. Sutra će opet sam čekati u stanu, da odradimo naše smjeni i skakati od sreće kada se vartimo kući. Pokazaće nam onu svoju najčistiju ljubav, ljubav koju daje, a za uzvrat ne očekuje ništa. Srećni smo što je dio nas, srećni smo što ga imamo.

Kupite psa, dozvolite djeci da budu čisti, plemeniti i posebni. Dajte im mogućnost da nekog vole beskonačno bez bilo kakvih očekivanja.

Jedinstvena...

Halo, ne šminkam se za tebe!!!

Ako ste u ovom trenutku dobro raspoloženi moj vam je savjet da preskočite danas moj blog. 
Danas je jedan od onih dana kada mi sve ide na živce i svi me nerviraju ali eto i danas sam se našminkala...
Tako je, j... ga nisam prirodna ljepotica i nisam IN. 

Kako me nervira to mišljenje među ljudima da se ženske šminkamo kako bi bile lijepe partneru, kako bi bile lijepe prolaznicima na ulici, poslovnim partnerima, kolegama na poslu. 
Pa da li ste vi normalni? Da li vi mislite da ja kad ustanem ujutru pomislim "odoh da se našminkam da budem lijepa Saši, Nikoli, Mariju?!"

Pomisli li iko da se ženske sminkamo samo za sebe? Da želimo sebi da budemo lijepe. Nekim je super da imamo umjetne trepavice koje dodiruju japanske iscrtane obrve. I zašto je to tako loše, i zašto to svi komentarišu? Možda neke od nas ne preferiraju tu prirodnu ljepotu ili je eto nemamo pa želimo da sijamo sve sa bojama duge na licu. 

Jedino što želim reći je to, da eto postoje žene koje vole da imaju više šminke na obrazu. Postoje i one koje preferiraju prirodnu ljepotu pa ih ja ne diram.

Pogotovo sam alergična kada čujem muškarca da kaže "znaš meni je super prirodna djevojka bez make upa". Pa dragi moj šta mene briga, šta je tebi super. Pa zar ti misliš da će tvoja djevojka ujutru ustati i sama sebi reći "e, danas se neću šminkati jer je mom dragom super da sam bez make upa".
Ako ona nije zadovoljna sa sobom takvom kakva je, tebi može biti super ne znam ni ja šta, ona će se našminkati. 

Eto, olakšala sam si dušu ali moram da napomenem da nikako ne osuđujem prirodne ljepotice koje se ne sminkaju. Ja eto volim da sve dugine boje natrljam na sebe :).

ŽENE ŠMINKAJTE SE, UMRIJEĆEMO OD VAŠIH NO MAKE-UP SLIKA :D

Hvala!
Jedinstvena...

Postoji jedna kutija u ćošku dječije sobe...puna smijeha, pohvala i sreće. Naša zajednička kutija!

U današnje vrijeme većini roditelja treba stručna pomoć dječijeg psihologa i pedagoga kako bi se izborili sa nekom fazom u dječijem razvoju, ili određenom periodu života. Nekolicina njih je potražila stručnu pomoć. Postoje i oni čije je mišljenje, da njima pomoć ne treba i da oni znaju kako najbolje vaspitavati svoju djecu. Priznajem, sama sam takva. Činim ili bar mislim da činim najbolje za svoju djecu. Taman su tri dana krasni, a onda opet dođe period kada se vrtim u začaranom krugu.

Tada počnem da čitam i istražujem po internetu. Milion puta mi je muž naveče rekao da ne kažem "nabio na nos" kako sam opet na telefonu, isto tako sam milion puta baš tada kada sam slušala pridike u stvari čitala koje je najbolje rješenje za datu situaciju u kojoj sam se našla.

Ima tu svega, svašta se pročita. Ne uzimajte zdravo za gotovo sve što pročitate.
Elem, mnogo roditelja se nađe u začaranom krugu kažnjavanja. Pa onda oduzimamo tablete i telefone koji su za mene totalni promašaj svakog roditelja, koji da djetetu tablet da bi popio kafu u mitu. Kad se samo sjetim koliko puta sam ovo uradila. I danas sam, nisam imala izbora. Ali ja sam svoje greške svjesna i priznajem je.  Poslije sat vremena tableta, trebaju mi tri sata da ih otrijeznim od te opojne droge. Zatim postoje druge vrste kazne kao što su oduzimanje najdraže igračke, slatkiša, crtanih filmova...

Što smo više odsutni iz dječijeg života, a to je u današnje vrijeme mnogo, jer nam radni dan počinje u 7h, a završava u 17h, to dijete ima veću želju da privuče našu pažnju. Djeca su jako pametna i neiskvarena bića. Njima treba jako malo da shvate kojim ponašanjem će najlakše privući roditeljsku pažnju. Pokušaju oni to na razne načine, recimo sastave lego kocke, operu zube, sklone svoje stvari. Šta im mi u tom momentu kažemo onako preumorni i uživljeni u svom svijetu?
Obično kažemo "super". Pojedini roditelji ne kažu ni to. Tužno. Opet mora da napravi glupost da bi bio primjećen!

Svako dijete žudi za tim da dobije pažnju roditelja. To je razlog zašto većinom prave razne gluposti.
Žele biti primjećeni. Njihov unutrašnji glas govori "hej zaposleni i ja sam tu. Živ sam, zdrav sam, postojim".

Kada se ljuljaju na stolici umjesto da bi radili domaće zadatke, kada se glasno svađaju, kada bacaju igračke... Sve su to momenti kada žele da dobiju neki odgovor od roditelja. Pa čak i onaj negativan, jer eto opet su bili primjećeni. Biti poslušan se svakako ne isplati.

Čarobni štapić kako savladati vlastito dijete imamo svi u svojim rukama. Ako su stvari izmakle kontroli počnite sada. Kao što volim da kažem djeca su naše ogledalo. Sve što vidite na ulici, u gradskom prevozu, u školi, vrtiću je slika i prilika roditelja.

IDEJA:

Došla sam na ideju da zajedno sa djecom napravimo jednu kutiju u koju ćemo svako veče pisati njegove pohvale. Pisati šta nam se sve kod njega taj dan svidjelo. Neka to bude kutija lijepog ponašanja. Doduše sve te stvari su nama roditeljima normalne, a za djecu mogu da budu veliki izazov. Recimo: "Luka, danas sam bila posebno ponosna na tebe kada si pomogao bratu da spremi sobu". Napišite bar tri takve pohvale, na tri mala listića. Prije nego ih ubacite u kutiju, naravno pročitajte mu pohvalu na glas. Što više od vas čuje lijepih pohvala, više će željeti uraditi dobrih djela, jer će biti svjestan da ga u svakom momentu gledate. Ako je prije dobijao vašu pažnu i energiju lošim ponašanjem, sada će probati istu da dobije pohvalom. Djeca kao djeca sigurno na dan urade nekoliko poteza koji nama nikako nisu po volji. Potrudite se da im takve stvari pri ritualu "kutije" ne spominjete. Neka taj večernji momenat bude poseban dio dana za vas i vaše mališanje.

Jedinstvena...

"Tata, mama je rekla da ti ne kažem da je kupila nove cipele" - odoh da propadnem u zemlju! :). BISERI, BISERI, BISERI naše djece!

Sa Lukom sam otišla po hljeb, mlijeko i još par sitnica u prodavnicu ali...
Cipele u izlogu butika CCC su takooo dobre. One meni trebaju, baš takve nemam, baš takve mi fale.
Razmišljam stvarno nemam ni jedne slične. Mogla bih da ih kombinujem uz onu crnu haljinu. DA, odlučila sam, kupujem ih!!! Koliko sam se uživjela u misli da mi trebaju skoro sam sama sebe ubijedila da su mi prijeko potrebne. Dobro je znam s kim imam posla :).

U autu sam objasnila Luki da nema potrebe da objašnjavamo ocu da sam kupila nove cipele.
Muškarcima je to svakako bacanje para, a svaki sekund njegovog truda da mi objasni kako mi zaista 78 par cipele ne treba meni traje kao vječnost. Zaključak je donesen najbolje da ne kažemo. Jel tako Luka? Bio je totalno u drugom svijetu ali je odgovorio "tako je".

Odlučila sam da nove cipele ostavim u autu iz dobro poznatih razloga. Uzela sam kesu sa hranom i krenula ka ulaznim vratima stana, Luka je hodao pored mene. On je jedan vrlo odgovoran dječak i znala sam da su njemu te cipele totalno bezveze tema.

Ušli smo u stan, ja se derem s vrata "ćaooo dušooo" onako svjesna da sam grešnica jer krijem cipele pod suvozačevim sjedalom:). Luka je produžio u dnevnu sobu do tate. Sjedoh na tabure da se izujem. U momentu dok sam odvezivala pertle čujem iz dnevne sobe: "Tata, mama je rekla da ti ne kažem da je kupila nove cipele" - odoh da propadnem u zemlju! :). Odmah me je uhvatilo u kičmi, ostah u tom položaju sigurno još cijelu minutu,  nisam znala da li da iskopam rupu tu ili da bježim iz stana. 😈😈😈😈😈

Ovo je jedan od bisera jednog od moja dva sina. Imam ih na hiljade. Uvijek ispočetka kažem kako ću da ih pišem negdje, zato i vama savjetujem. Pišite bisere vaše djece, vjerujte, kada vam je teško samo to pročitajte, nema veće sreća.

Luka je sada već drugi razred, dolazi sam iz škole. Kući imamo fixni telefon, za koji nismo ni znali da postoji dok nije počeo sam da dolazi kući. Da bi izbjegli kupovanje pametnog telefona, on nas nazove kada dođe kući s fixnog. I takoo..zovu na taj fixni iz raznih marketnig mreža da nešto prodaju, osiguravajuće kuće isl. Luka je svima objašnjavao da je sam dok mu ja jedan dan nisam rekla da ne govori da je sam nego da je mama u dvorištu, vrtu, balkonu. Prošle sedmice dolazim kući, kaže Luka: "Mama zvala je neka teta, rekao sam joj da si u bašti da bereš jagode i da nazove kasnije"! Ja u čudu, jagode skoro u sred zime. Ne mogu ni da zamislim šta je gospođa s druge strane žice pomislila :).

Prednosti drugog razreda su zaista ogromne:). Prvi put mogu da idu sami kući iz škole, u školu, osjećaju se tako veliki da jedva čekaju da idu sami u prodavnicu. Priznajem i meni je super, sada ide Luka po sve sitnice koje mi zafale. Prodavnica je 100 metara od stana, ne prelazi se ulica, nema glavne ceste. Jedan dan sam sama na sebe galamila kako svaki euro potrošim na gluposti i da je bolje da sam recimo mlijeko kupila. Naravno on je to shvatio bukvalno:). Nakon par dana totalno sam zaboravila na taj moj komentar. Nemamo mlijeka, a kafa proključala:(. Luka sav srećan reče da će on ići po mlijeko. Dala sam mu 2€ i otrčao je. Evo ga stiže, nosi 2 litre mlijeka. Luka opet si kupovao više nego što sam rekla, rekla sam ovaj put zaista strogim glasom.
"Mama ti svaki € trošiš na gluposti, kupio sam 2l, jer je bolje da ja popijem mlijeko nego da ti kupiš glupost". I šta sm mogla reći - dijete je u pravu :).

Mogla bih ja do sutra da pišem, ali moram nešto da ostavim i za drugi dan. U međuvremenu mi je moj četverogodišnjak rekao da sam najljepša mama na svijetu. Gledam ga totalno očarana, ukočenog lica. Samo par sekundi zatim on nastavlja "mama jel tako da onaj ko ti kaže nešto lijepo može da pojede sva kinder jaja koja imamo". Tako malen, a već "muškarac".🙉🙉🙉🙉

Zašto svjesno od djece pravite invalide?

Histeričan plač moga četverogodišnjaka jutros je podigao cijeli vrtić na noge.
"Mamaaa bar mi ti obuj papuče" - derao se, dok je vukao rukav jakne u želji da je skine.
Ne pada mi na pamet - odgovorila sam mirno sjedeći na klupi u hodniku vrtića i čitajući e-mailove.

Davide imaš još 3 minuta da skineš jaknu i duks, da izuješ cipele i obuješ papuče. Jecao je kao da ga neko tuče. Ne bi mi bilo čudno da već duže vrijeme sve ovo ne radi sam. Jutros je vidio da je jedini, koji mora sam da se obuje i naravno negodovao. Roditelji i djeca su se smjenjivali u svlačionici, gledajući me i 100% misle "kakva si ti majka"? Gledam i ja njih kroz smješak i mislim kako od vlastite djece prave nesposobne ljude. Priznajem ide im odlično, na pravom su putu. Djeca im sjede kao kipovi na klupi i gledaju u jednu tačku, oni skidaju, izuvaju, obuvaju, podižu ga, nose do sobe. Ne vjerujem šta gledam!

Motorika kod četverogodišnjaka je razvijena u toj mjeri da može sam da se skine i obuče, nema potrebe da ga obuvamo i oblačimo mi. Govorim o potpuno zdravoj djeci. Nekoliko roditelja sasjeklo me pogledom, dok sam mirno Davidu govorila da je samostalan dječak koji zna sam da se skine i obuje. Da nema potrebe da to radi mama umjesto njega. I da želim da izraste u samostalnog dječaka ne u ljenčugu i nesposobnjakovića.
Ako će već da me sjeku pogledom, ja ću njih riječima. To mi još od malena ide dobro. :).

Trajalo je to sigurno dobrih 5 minuta. Obuo je papuče i došao do mene. Kroz jecaj je rekao "mama spreman sam". Obrisala sam mu suze i nos. Zagrlila sam ga i rekla da ga volim najviše na svijetu.
Gledao me je svojim zelenim okicama, natečenim od plakanja. Davide ponosna sam na tebe - izustih.
Vidi sam si skinuo jaknu, duks, izuo cipelice i obuo papuče. Danas kada budete išli u šetnju, ti ćeš biti najbrži u oblačenju od svih. Nasmijao se je. Poljubih ga na vratima sobe, okrenuh se i odoh.

U autu do posla sam razmišljala. Zašto iz zdrave djece pravimo invalide, potom iz invalida hoćemo da napravimo samostalnu djecu?
Jedna od grešaka roditeljstva jeste ta što većina roditelja preuzima dječiju odgovornost na sebe.
Pišemo im zadaću, za njima kupimo prljav veš, spremamo njihovu sobu, i tako ih uskraćujemo za radne navike. Radne navike kod djece su suštinski recept za uspješan  život. Zaboravljamo na dječije obaveze koje su ključ za uspješnu socijalizaciju djeteta.

Dijete koje ima radne navike kod kuće, razumjeće radne navike u školi. Ne zahvaljujte i ne nagrađujte ga za sve pozitivne stvari koje je uradio, ali svakako prokomentarišite šta je uradio i zašto je to dobro.

Ne držite ih pod staklenim zvonom, ne spremajte njegovu sobu. Neka uradi to na način koji priliči njegovim godinama. Ne oblačite ga i ne skidajte ga, neka se potrudi u skladu sa svojim godinama i mogućnostima.
Na prste jedne ruke mogu da izbrojim koliko je puta David došao kući iz vrtića obučen kako treba. Obično su džepovi na dupetu, umjesto naprijed. Etiketa od majice na prvoj strani vrata i jakna obučena naizvrat. Tako se obično šetamo od parkinga do stana. Mama sređena tip - top, "jadno" dijete svo izvraćeno i milion pogleda mržnje upućenih ka meni. Svejedno mi je. Gledajte i molite se Bogu da vam ne odgovorim riječima. Sve njegove vrline i sva njegova iskustva u životu sam mu servirala.
Moje je da ga usmjeravam, njegovo je da ih iskoristi na najbolji mogući način.

Kroz par godina želim da kažem sama sebi BRAVO što si od svoje djece napravila osobe pune samopouzdanja, osobe koje se ne oslanjaju na druge, adolescente koji znaju sami da spreme sebi ručak, bez da jedu pljeskavicu ili pizzu. Napravila si od njih hrabre ličnosti.

Zapamtite sve ono što oni jesu i što će biti smo u stvari mi. Oni su ogledalo našeg truda na putu njihovog života.

Jedinstvena...

Za sve (ne)majke kojima muževi čuvaju djecu!

A L E R G I Č N A  S A M!!!
Alergična sam na primitivce, na sve malograđanje i malograđanjke, na sve one koji misle da je ženi mjesto samo u kuhinji. Alergična sam na taj naš mentalitet kojem definitivno nema pomoći. Alergična sam na sve te žene koje i dalje misle da im muž čini uslugu, ako pričuva vlastito dijete.
Alergična sam na sve muškarce, koji su sigurni da je žena rodila dijete da bi sa njim mogla da provede 24 sata na dan. Alergična sam...

"Kako ti imaš divnog muža, stope da mu ljubiš"- rečenica koju sam čula bezbroj puta.
Izvini, po čemu to zaključuješ? - ovo uvijek iznova pitam, kao da sam mutava, pitam iako znam šta slijedi.
"Pa eto, čuva "ti" djecu dok ti hodaš sa drugaricama". Bože moj pa njegovo je. Da je komšijino čuvao bi ga komšija! Tu mi je već jasno sa kojom vrstom ljudi imam posla. Nisu oni krivi zbog svog primitivizma. Toga se rješavaš druženjem, putovanjem, školovanjem, čitanjem. Nisu svi imali tu mogućnost ali jednostavno tu stavljam tačku, i znam da mi od tada postaju samo poznanici i ništa više. Sa takvim prosto ne mogu više ni kafu da popijem.
Muka mi je od same pomisli da su neke žene osudile same sebe na robiju. Onu kućnu. Znači služenje kazne u kućnom pritvoru. Nisu one željele tako da žive. To im je sve lijepo servirano, a lakše je pojesti servirano, nego kuhati ponovo. Zar ne? Tu misle da im je mjesto. Meni je muka, ali ih bar ne komentarišem. Neka životare.  Ujutru se ustane, skuha se kafa, probudi se muž da jadničak ustane izmoren od cjelonoćnog spavanja, popije tu kafu koju prosto ne može sam da skuha. Bože moj pa to je ženina dužnost. Šta ako mu padne kruna s glave? To je onda već problem! Onda budi djecu, oblači, hrani, spremaj za školu ili vrtić, odvodi. Trči kući da se na vrat na nos obuče pa "pali" na posao. Dok se trucka u gradskom prevozu razmišlja šta će da ručaju danas. Hoće li im se to svidjeti? Ako kojim slučajem ne ide na posao, onda sprema sav haos koji su djeca ostavila za sobom, u većini slučajeva i muž. Usisava, briše prašinu, ide u prodavnicu. Vraća se, pravi ručak. Dočekuje jedno, drugo, treće.
To je jedino mjerilo majčinstva. Ako sve ovo radiš ti si najbolja majka na svijetu. Evo sve sam pogodila, znam.

Naveče kada se  već sva premorena od obaveza istušira, e onda hajde da obavimo bračne dužnosti.
"Ma opet te boli glava, od čega, šta si radila"??
Ako kojim slučajem ode na kafu sa prijateljicom, ne daj Bože u neki noćni izlazak bez muža, e onda stope da mu ljubiš. Bože ala se dobro udala. Pa ON gospodin savršeni je pričuvao 2h djecu preko dana ili zamislite onaj najcrnji scenario? On je spavao u svojoj sobi, djeca u svojoj, dok je majka izašla sa drugaricama u noćni provod. Bože mili šta li ona tamo radi dok joj on čuva NJENU djecu??
Majko sveta gdje li ga je samo našla ovako divnog? I zaslužila je da joj sutra pije krv na slamku s kim je sve pričala, da li se s nekim slikala? Naravno da je zaslužila. Još kada mu neki njegov "jaran" prebaci u fazonu "aa mala ti hoda bez tebe, a ti papučaru čuvaš djecu" ili neka njena drugarica kaže pred njim "stope da mu ljubiš". Eeee tek onda ima pravo svašta da joj kaže.

Manite me vaše gluposti, molim vas!!! Evo opet me svrbi...tačno sam alergična!
Ako je 90 % žena odlučilo da će od onog momenta kada se udaju i rode živjeti na način "ne idem nikuda i živim samo za muža i dijete", nemojte bar da dirate onih 10% "nemajki" koje vole nekada da izađu bez prikolica. Da odu na piće, kafu, sladoled. Pustite onih 10 % koje popiju kafu sa muškarcem, a pri tome je taj isti nije k...... Pustite ih da ne kuhaju svaki dan, a još im niko u porodici nije umro od gladi. Pustite ih da ne peru svaki dan, ne brišu pod i prašinu. Pustite ih da budu (ne)majke i ne osjećajte se ugroženo. Šta je 90% prema 10%? Ništa. Sitnica. P.S. Mašem vam, žurim sa drugaricom na piće.
Valjda će da MI uspava djecu dok se vratim? Nadam se. Šta vi mislite?