Znate li šta je Montessori vrtić i kako djeluje?

Pošto volim da prisustvujem raznim seminarima, radionicama, edukativnim skupovima, pogotovo ako su ona povezana sa djecom i vaspitanjem, ovaj vikend sam na jednoj edukaciji u Ljubljani upoznala vaspitačicu koja ima svoj privatni vrtić u centu Ljubljane. Vrtić radi po metodi učenja koja se naziva Montessori. Iako ovaj put edukacija nije bila povezana ni sa pedagogijom niti sa vaspitanjem, pokušala sam da saznam nešto i iz tog pravca :).

Montessori vrtić odnosno Montessori način učenja i vaspitanja djece potiče od Marie Tecla Artemisia Montesori. Ona je bila pedagog, filozof i filantrop, a najpoznatija je bila po svom učenju "Montessori" o kojem ću vam kroz par trenutaka malo više napisati. Njena metoda odnosi se na djecu od rođenja pa sve do adolescencije.

Maria Montessori je smatrala da od samog rođenja dijete samo sebe otkriva pokretina i senzomotornim iskustvima i tako sebe bolje upoznaje. U ranim godinama života dijete ne želi da mu se bilo šta pokaže, već da se usmjeri kako sam da završi neki zadatak, odnosno da mu se pomogne u procesu njegovog prirodnog razvoja. Svi koji imate djecu znate kako izgleda kada hoće da sastavi neku igračku, a ne zna. Počinje da plače ali se i dalje trudi. Onog momenta kada mu vi uzmete igračku iz ruku i probate da mu pomognete, nastane opšta pometnja, deranje, plač, histerisanje, obično praćeno riječima "vrati mi to". E... o tom pričam!

U obrazovnom sistemu Montessori nema potrebe ni za kaznom ni za nagradom. Po njemu je najbitnije da dijete samo spozna svoju grešku i da ga vaspitač usmjeri tako, da je više ne ponavlja.

                                        Kako funkcioniše Montessori vrtić 

Cilj programa Montessori vrtića je:

- da dijete upozna samo sebe

- da voli samo da uči

- mora sam da otkrije potrebu za nečim i sam da odlučuje i rješava probleme

- mora pridobiti znanje i druge potrebe za uspješan školiski put 

Dijete dolazi na svijet sa svojom vlastitom prirodom i sposobnostima. Period u prvim godinama dječijeg života mora se posvetiti dječijem razvoju. Vrtić Montessori je kuća za djecu, mjesto gdje je dijete gost, zato mu vaspitačice pripreme sve moguće dodatke za učenje kao što su igračke za najbolji mentalni i fizički razvoj. Program Montessori obuhvata sve faze dječijeg razvoja: fizički, duhovni, socijalni, kongitivni i duhovni. 

                                          Socijalni, osjećajni i duhovni razvoj

Po ovom programu grupe u vrtiću su heterogene što znači da je u grupi bar troje djece različite starosti, kako bi mlađa djeca mogli da uče od starije djece. Osjećanja se razvijaju kada starija djeca pomažu mlađoj i kada se starija djeca uče biti strpljiva sa mlađom djecom. Briga za sebe, briga za druge i briga za okolinu su glavni temelj ovog programa. Djeca takođe u ovakvim grupama od malena cijene duhovni razvoj. Poštuju mir, tišinu i priliku da postanu svjesni stvari koje se dešavaju oko njih i u njima. Zato djeca u ovim programima imaju svakodnevnu  prilike da duhovno rastu, još u momentima kada to ni sama nisu svjesna. 

                                                   Fižički i pokretni razvoj 

Da bi djeca postala samostalna moraju dobro razviti svoj fizički i pokretni razvoj. Sloboda pokreta u ranim godinama i mjesecima života djeci omogućava kontrolu nad svojim tijelom u određenom prostoru. Uslovi u kojima djeca borave i način na koji se sa njima radi uključuju brigu za sebe i druge, prelivanje tekućine iz jedne čaše u drugu, pranje posuđa, pripremanje hrane itd. Djeca identifikuju i klasifikuju informacije koje pomoću svojih osjećanja dobiju iz okoline i pomoću toga još bolje i još snažnije izoštre svoja osjećanja. Uz pomoć vida, sluha, mirisa i ukusa otkrivaju značaj realnih materijala i tako ih klasifikuju kojoj grupi pripadaju. 

                                                         Kongnitivni (mentalni) razvoj 

U predškolskom periodu je dječiji mozak spreman da mnogo uči ali se dječiji mozak isto tako u tom periodu brzo umara. Maria Montessori je roditelje upozorila da je to period kada su djeca osjetljiva na jezik i govor. U tom periodu djeci morate mnogo da čitate, moraju da slušaju priče, bajke, pjesme, moraju da razgovaraju s drugim. Sve ovo im omogućava svakodnevni Montessori program. Ovaj sistem vaspitanja pomaže djeci i na području patematike da razumiju matematički koncept. Govorim o Montessori materijalima za učenje. Jako je cijenjen osjećaj za druge i poštovanje potrebe drugih. 

                                                      Prehrana u Montessori vrtiću 

Obroci su jednostavni, uravnoteženi i važni kao iskustvo socijalnog života. Djeca dobiju četiri obroka: doručak, 2 užine i ručak. Pića koja piju za vrijeme boravka u vrtiću nisu slatka. Obično je to voda i čaj bez šećera. Glavno i osnovno pravilo u prostoriji gdje su djeca prisutna jeste da ima dovoljno čistog vazduha, da je primjerna temperatura, vlaga i svjetlost i da djeca imaju svakodnevnu mogućnost izlaska u prirodu. 

Vrtić Montessori je dostupan svoj djeci bez izuzetka. Jedina prepreka zašto pojedina djeca ne mogu da pristupe ovom načinju vaspitanja je na žalost cijena koja je mnogo veća nego cijela državnih vrtića. Ovo svakako ne znači da državni vrtić nije dobar izbor za našu djecu. Ne zaboravite roditelji su ti koji djecu vaspitavaju, vaspitačice su te koje dopunjavaju samo ono što smo mi izgradili među naša četiri zida. 

NI JEDNA ODRASLA OSOBA NE MOŽE NOSITI TEŽINU DJETETA ILI ODRASTATI UMJESTO NJEGA - MARIA MONTESSORI.

Molim te nemoj da mi daješ savjet!

Svima nama se bar jednom u životu desilo da nas je neko savjetovao. Savjetovao nas je na način na koji se njemu činilo da treba. Nema veze što od njega uopšte nismo tražili savjet, niti smo pitali za mišljenje.

"Nemoj to da jedeš od toga se deblja. Ta suknja ti uopšte ne stoji. Prije si imala mnogo bolju boju kose nego sada, opet se ofarbaj. Nemoj da ideš sa njom na kafu, ona je ovakva i onakva".

Uvijek sam se pitala otkuda ljudima hrabrost, želja, volja da se petljaju u tuđi život.
I danas kada se sjetim takvih situacija, a i kada ih doživim uhvati me neki grč u želucu, steže me u grudnom košu.
Ne zato što su ti savjeti pogrešni, nego jednostavno nekada nemam ni snage ni volje da slušam šta je nekoj osobi ispravno, a šta ne. Pogotovo ako je nisam pitala.

Dragi moje, molim vas, nemojte mnogo da savjetujete svoje prijatelje ako vas oni nisu pitali za savjet. Ne pretvarajte vaše zajedničke trenutke u noćnu moru. Iskreno, šta mislite da ćete dobti s tim što ćete joj reći da joj loše stoji nova boja kose?

Kada vam prijatelji pričaju o svojim problemima, jedino što žele jeste to da težinu i teret koji u tom momentu osjećaju prebace na vas. Da im pomognete i uzmete jedan dio boli, tuge, razočarenja...
Oni tada žele da potraži samo svoju, vlastitu istinu koja će je voditi do rješavanja problema i situacije u kojoj se trenutno nalaze. Ne otežavajte im!

Ako im budete nametali svoje mišljenje na koje oni nisu spremni, činite prvi korak koji vodi do razaranja vašeg prijateljstva, udaljavanja, razočarenja. Oni tada prestaju da vas slušaju i jedino što tada nastaje jeste blokada u komunikaciji.

Moja istina je drugačija od tvoje

Svi smo mi individue i jedinke za sebe. Imamo svoj put, svoj cilj, svoja iskustva i svoje želje. Razlikuju se između sebe i razlikujemo se između sebe. Ja od tebe, ti od mene. Bez obzira na to što drugima iznosimo svoje probleme, mi ipak u dubini duše, negdje u malom mozgu najbolje znamo kako riješiti situaciju u kojoj smo se našli. Sve što moramo da uradimo jeste da rješenje iz svoje podsvijesti potisnemo u svoju svijest. To je najteži korak u našem životu. Rasčistiti stvari sam sa sobom. Mnogo je teško i traje. Za to je potrebno vrijeme. Ljudi su izgubili kontakt sami sa sobom, zato svoje probleme žele da pod jele sa svojim sagovornikom. Nekada žele samo to, da na nekoga prenesu dio svoje težine. Većinom u tim trenucima ne žele savjet. Na namećite ga!

Ljudi će te čuti onda kada budu sami tražili savjet

Onog momenta kada vašim prijateljima bude trebao vaš savjet oni će ga potražiti. Tada će, vjerujte mi biti spremni da ga poslušaju. U tom trenutku ne samo da će vas saslušati, nego će vaš savjet usmjeriti ka rješavanju svog problema. Ako vam nakon vašeg iznešenog mišljena, postave pitanja znajte da se vaš dijalog bogati. Tada je vaš savjet urodio plodom. U vama su tada pronašli potencijalno rješenje, možda baš vaš savjet vodi ka rješavanju njegog problema. 

Najgori su oni trenuci kada nam drugi pokušavaju na silu nametnuti svoje mišljenje. Tada većina od nas pomisli "pusti me na miru, živi svoj život". Do neke mjere smo spremni da slušamo savjet, ali se nas unutrašnji um bori sa istim i ne želi da ga primi. Ako se zadesite u takvoj situaciji, gdje vas neko savjetuje, bez da ste pitali za savjet, ako vas isti boli i guši reagujte. Uvijek možete da se ljubazno zahvalite i kažete da taj savjet nije primjeran za rješavanje vašeg problema. Borite se za sebe. 

U tim situacijama ostanite dosledni sebi, i ako postoji šansa da će sagovornik biti povrijeđen. 

Tvoja istina je samo tvoja. Ona se razlikuje od istine tvog sagovornika. Potrudite se da je nikom ne namećete!

Pas - moj najbolji prijatelj!

Kada smo odlučili da ćemo kupiti psa uopšte nismo znali u šta se upuštamo. Ok, jedan od razloga je bio i taj da smo željela da nam djeca odrastu u plemenite ljude. Smatram da je jedan od "krivaca" za to upravo da kupite neku životinju. Vjerujte, nikada neće biti u onom košu (ne)ljudi koji poprijeko pogledaju neku životinju, jer im smeta samo njihovo postojanje. O nasilju nad životinjama neću ni da razmišljam. Znam, sada će neki da pomisle "šta ova priča, toliko pasa je ugrizlo i ugrozilo nedužne ljude". Da, slažem se ali isto tako mislim da postoje psi koji jednostavno nisu za to da budu pušteni s lanca, jer su sami po karakteru opasni. Ponašanje psa je isto kao i ponašanje djeteta. Sve zavisi od vaspitanja. Kako djeteta tako i psa. Ali to je već neka druga tema.

Jednog jesenjskog dana lezala sam i čitala oglase. Skočila sam kao da me je nešto ugrizlo i povikala "kupiću psa". Muž me pogledao kao da sam pala s Marsa.
"Kupićeš psa"?? - začuđeno je upitao.
Ne moram da napominjem da smo ga nakon 4h već imali u stanu. Mala, bijela loptica imala je samo 12 sedmica. Sjećam se da je bio zaista mali. David, tada dvogodišnjak je cijeli dan sjedio na krevetu i plakao jer se bojao sići na pod. Pas je noćima cvilio, hodao po stanu cijelu noć... Mislila sam samo Bože što mi je ovo u životu trebalo. U stvari nisam bila svjesna da nam je trebalo vrijeme da se naviknemo jedni na druge. On je sa 12 sedmica imao opet novu porodicu, a mi... mi smo u naš zatvoreni krug pustili novog člana. I navikli smo se, brzo smo postali velika porodica.
Tek sada sam svjesna svega.

Koliko puta je samo bio sam kod kuće po 10 h jer smo mi radili? I kada dođemo, otvorimo vrata, on nas liže, ljubi, skače od sreće. U očima mu vidim poruku "hvala, vratili ste se".

Moja djeca se ne boje životinja i ja sam zbog toga jako ponosna. Pored svog mog truda da ih vaspitam najbolje što mogu našla sam još jedan način, a to je ljubav prema životinjama.

Luka je danas vodio našeg Maltežana kojem je inače ime Blisk napolje da obavi veliku i malu nuždu.
Zaboravio je uzeti kesu, da istu pokupi ali ja to nisam primjetila. Nakon 10 minuta vratio se uplakan.
Luka zašto plačeš? - pitala sam.
"Zato što je Blisk kakio, a ja nisam imao kesu da to pokupim. Brzo mi daj jednu da se vratim tamo".

Zamislite sedmogodišnjaka koji se vraća na mjesto gdje je pas obavio veliku nuždu, kupi je i baca u smeće. Da, dobro ste pročitali samo zbog toga je opet izašo iz stana. Ponosna sam! I te kako, imam na šta da budem!

I znam da će i noćas kada zaspimo naš Blisk prvo leći pod moje noge i tu spavati 2 h. Onda će otići do dječije sobe i prekontrolisati da li su obojica tu gdje ih je ostavio. Neko vrijeme će provesti u dnevnoj sobi, a pred zoru će se opet vratiti nama. Sutra će opet sam čekati u stanu, da odradimo naše smjeni i skakati od sreće kada se vartimo kući. Pokazaće nam onu svoju najčistiju ljubav, ljubav koju daje, a za uzvrat ne očekuje ništa. Srećni smo što je dio nas, srećni smo što ga imamo.

Kupite psa, dozvolite djeci da budu čisti, plemeniti i posebni. Dajte im mogućnost da nekog vole beskonačno bez bilo kakvih očekivanja.

Jedinstvena...

Halo, ne šminkam se za tebe!!!

Ako ste u ovom trenutku dobro raspoloženi moj vam je savjet da preskočite danas moj blog. 
Danas je jedan od onih dana kada mi sve ide na živce i svi me nerviraju ali eto i danas sam se našminkala...
Tako je, j... ga nisam prirodna ljepotica i nisam IN. 

Kako me nervira to mišljenje među ljudima da se ženske šminkamo kako bi bile lijepe partneru, kako bi bile lijepe prolaznicima na ulici, poslovnim partnerima, kolegama na poslu. 
Pa da li ste vi normalni? Da li vi mislite da ja kad ustanem ujutru pomislim "odoh da se našminkam da budem lijepa Saši, Nikoli, Mariju?!"

Pomisli li iko da se ženske sminkamo samo za sebe? Da želimo sebi da budemo lijepe. Nekim je super da imamo umjetne trepavice koje dodiruju japanske iscrtane obrve. I zašto je to tako loše, i zašto to svi komentarišu? Možda neke od nas ne preferiraju tu prirodnu ljepotu ili je eto nemamo pa želimo da sijamo sve sa bojama duge na licu. 

Jedino što želim reći je to, da eto postoje žene koje vole da imaju više šminke na obrazu. Postoje i one koje preferiraju prirodnu ljepotu pa ih ja ne diram.

Pogotovo sam alergična kada čujem muškarca da kaže "znaš meni je super prirodna djevojka bez make upa". Pa dragi moj šta mene briga, šta je tebi super. Pa zar ti misliš da će tvoja djevojka ujutru ustati i sama sebi reći "e, danas se neću šminkati jer je mom dragom super da sam bez make upa".
Ako ona nije zadovoljna sa sobom takvom kakva je, tebi može biti super ne znam ni ja šta, ona će se našminkati. 

Eto, olakšala sam si dušu ali moram da napomenem da nikako ne osuđujem prirodne ljepotice koje se ne sminkaju. Ja eto volim da sve dugine boje natrljam na sebe :).

ŽENE ŠMINKAJTE SE, UMRIJEĆEMO OD VAŠIH NO MAKE-UP SLIKA :D

Hvala!
Jedinstvena...

Postoji jedna kutija u ćošku dječije sobe...puna smijeha, pohvala i sreće. Naša zajednička kutija!

U današnje vrijeme većini roditelja treba stručna pomoć dječijeg psihologa i pedagoga kako bi se izborili sa nekom fazom u dječijem razvoju, ili određenom periodu života. Nekolicina njih je potražila stručnu pomoć. Postoje i oni čije je mišljenje, da njima pomoć ne treba i da oni znaju kako najbolje vaspitavati svoju djecu. Priznajem, sama sam takva. Činim ili bar mislim da činim najbolje za svoju djecu. Taman su tri dana krasni, a onda opet dođe period kada se vrtim u začaranom krugu.

Tada počnem da čitam i istražujem po internetu. Milion puta mi je muž naveče rekao da ne kažem "nabio na nos" kako sam opet na telefonu, isto tako sam milion puta baš tada kada sam slušala pridike u stvari čitala koje je najbolje rješenje za datu situaciju u kojoj sam se našla.

Ima tu svega, svašta se pročita. Ne uzimajte zdravo za gotovo sve što pročitate.
Elem, mnogo roditelja se nađe u začaranom krugu kažnjavanja. Pa onda oduzimamo tablete i telefone koji su za mene totalni promašaj svakog roditelja, koji da djetetu tablet da bi popio kafu u mitu. Kad se samo sjetim koliko puta sam ovo uradila. I danas sam, nisam imala izbora. Ali ja sam svoje greške svjesna i priznajem je.  Poslije sat vremena tableta, trebaju mi tri sata da ih otrijeznim od te opojne droge. Zatim postoje druge vrste kazne kao što su oduzimanje najdraže igračke, slatkiša, crtanih filmova...

Što smo više odsutni iz dječijeg života, a to je u današnje vrijeme mnogo, jer nam radni dan počinje u 7h, a završava u 17h, to dijete ima veću želju da privuče našu pažnju. Djeca su jako pametna i neiskvarena bića. Njima treba jako malo da shvate kojim ponašanjem će najlakše privući roditeljsku pažnju. Pokušaju oni to na razne načine, recimo sastave lego kocke, operu zube, sklone svoje stvari. Šta im mi u tom momentu kažemo onako preumorni i uživljeni u svom svijetu?
Obično kažemo "super". Pojedini roditelji ne kažu ni to. Tužno. Opet mora da napravi glupost da bi bio primjećen!

Svako dijete žudi za tim da dobije pažnju roditelja. To je razlog zašto većinom prave razne gluposti.
Žele biti primjećeni. Njihov unutrašnji glas govori "hej zaposleni i ja sam tu. Živ sam, zdrav sam, postojim".

Kada se ljuljaju na stolici umjesto da bi radili domaće zadatke, kada se glasno svađaju, kada bacaju igračke... Sve su to momenti kada žele da dobiju neki odgovor od roditelja. Pa čak i onaj negativan, jer eto opet su bili primjećeni. Biti poslušan se svakako ne isplati.

Čarobni štapić kako savladati vlastito dijete imamo svi u svojim rukama. Ako su stvari izmakle kontroli počnite sada. Kao što volim da kažem djeca su naše ogledalo. Sve što vidite na ulici, u gradskom prevozu, u školi, vrtiću je slika i prilika roditelja.

IDEJA:

Došla sam na ideju da zajedno sa djecom napravimo jednu kutiju u koju ćemo svako veče pisati njegove pohvale. Pisati šta nam se sve kod njega taj dan svidjelo. Neka to bude kutija lijepog ponašanja. Doduše sve te stvari su nama roditeljima normalne, a za djecu mogu da budu veliki izazov. Recimo: "Luka, danas sam bila posebno ponosna na tebe kada si pomogao bratu da spremi sobu". Napišite bar tri takve pohvale, na tri mala listića. Prije nego ih ubacite u kutiju, naravno pročitajte mu pohvalu na glas. Što više od vas čuje lijepih pohvala, više će željeti uraditi dobrih djela, jer će biti svjestan da ga u svakom momentu gledate. Ako je prije dobijao vašu pažnu i energiju lošim ponašanjem, sada će probati istu da dobije pohvalom. Djeca kao djeca sigurno na dan urade nekoliko poteza koji nama nikako nisu po volji. Potrudite se da im takve stvari pri ritualu "kutije" ne spominjete. Neka taj večernji momenat bude poseban dio dana za vas i vaše mališanje.

Jedinstvena...

"Tata, mama je rekla da ti ne kažem da je kupila nove cipele" - odoh da propadnem u zemlju! :). BISERI, BISERI, BISERI naše djece!

Sa Lukom sam otišla po hljeb, mlijeko i još par sitnica u prodavnicu ali...
Cipele u izlogu butika CCC su takooo dobre. One meni trebaju, baš takve nemam, baš takve mi fale.
Razmišljam stvarno nemam ni jedne slične. Mogla bih da ih kombinujem uz onu crnu haljinu. DA, odlučila sam, kupujem ih!!! Koliko sam se uživjela u misli da mi trebaju skoro sam sama sebe ubijedila da su mi prijeko potrebne. Dobro je znam s kim imam posla :).

U autu sam objasnila Luki da nema potrebe da objašnjavamo ocu da sam kupila nove cipele.
Muškarcima je to svakako bacanje para, a svaki sekund njegovog truda da mi objasni kako mi zaista 78 par cipele ne treba meni traje kao vječnost. Zaključak je donesen najbolje da ne kažemo. Jel tako Luka? Bio je totalno u drugom svijetu ali je odgovorio "tako je".

Odlučila sam da nove cipele ostavim u autu iz dobro poznatih razloga. Uzela sam kesu sa hranom i krenula ka ulaznim vratima stana, Luka je hodao pored mene. On je jedan vrlo odgovoran dječak i znala sam da su njemu te cipele totalno bezveze tema.

Ušli smo u stan, ja se derem s vrata "ćaooo dušooo" onako svjesna da sam grešnica jer krijem cipele pod suvozačevim sjedalom:). Luka je produžio u dnevnu sobu do tate. Sjedoh na tabure da se izujem. U momentu dok sam odvezivala pertle čujem iz dnevne sobe: "Tata, mama je rekla da ti ne kažem da je kupila nove cipele" - odoh da propadnem u zemlju! :). Odmah me je uhvatilo u kičmi, ostah u tom položaju sigurno još cijelu minutu,  nisam znala da li da iskopam rupu tu ili da bježim iz stana. 😈😈😈😈😈

Ovo je jedan od bisera jednog od moja dva sina. Imam ih na hiljade. Uvijek ispočetka kažem kako ću da ih pišem negdje, zato i vama savjetujem. Pišite bisere vaše djece, vjerujte, kada vam je teško samo to pročitajte, nema veće sreća.

Luka je sada već drugi razred, dolazi sam iz škole. Kući imamo fixni telefon, za koji nismo ni znali da postoji dok nije počeo sam da dolazi kući. Da bi izbjegli kupovanje pametnog telefona, on nas nazove kada dođe kući s fixnog. I takoo..zovu na taj fixni iz raznih marketnig mreža da nešto prodaju, osiguravajuće kuće isl. Luka je svima objašnjavao da je sam dok mu ja jedan dan nisam rekla da ne govori da je sam nego da je mama u dvorištu, vrtu, balkonu. Prošle sedmice dolazim kući, kaže Luka: "Mama zvala je neka teta, rekao sam joj da si u bašti da bereš jagode i da nazove kasnije"! Ja u čudu, jagode skoro u sred zime. Ne mogu ni da zamislim šta je gospođa s druge strane žice pomislila :).

Prednosti drugog razreda su zaista ogromne:). Prvi put mogu da idu sami kući iz škole, u školu, osjećaju se tako veliki da jedva čekaju da idu sami u prodavnicu. Priznajem i meni je super, sada ide Luka po sve sitnice koje mi zafale. Prodavnica je 100 metara od stana, ne prelazi se ulica, nema glavne ceste. Jedan dan sam sama na sebe galamila kako svaki euro potrošim na gluposti i da je bolje da sam recimo mlijeko kupila. Naravno on je to shvatio bukvalno:). Nakon par dana totalno sam zaboravila na taj moj komentar. Nemamo mlijeka, a kafa proključala:(. Luka sav srećan reče da će on ići po mlijeko. Dala sam mu 2€ i otrčao je. Evo ga stiže, nosi 2 litre mlijeka. Luka opet si kupovao više nego što sam rekla, rekla sam ovaj put zaista strogim glasom.
"Mama ti svaki € trošiš na gluposti, kupio sam 2l, jer je bolje da ja popijem mlijeko nego da ti kupiš glupost". I šta sm mogla reći - dijete je u pravu :).

Mogla bih ja do sutra da pišem, ali moram nešto da ostavim i za drugi dan. U međuvremenu mi je moj četverogodišnjak rekao da sam najljepša mama na svijetu. Gledam ga totalno očarana, ukočenog lica. Samo par sekundi zatim on nastavlja "mama jel tako da onaj ko ti kaže nešto lijepo može da pojede sva kinder jaja koja imamo". Tako malen, a već "muškarac".🙉🙉🙉🙉

Zašto svjesno od djece pravite invalide?

Histeričan plač moga četverogodišnjaka jutros je podigao cijeli vrtić na noge.
"Mamaaa bar mi ti obuj papuče" - derao se, dok je vukao rukav jakne u želji da je skine.
Ne pada mi na pamet - odgovorila sam mirno sjedeći na klupi u hodniku vrtića i čitajući e-mailove.

Davide imaš još 3 minuta da skineš jaknu i duks, da izuješ cipele i obuješ papuče. Jecao je kao da ga neko tuče. Ne bi mi bilo čudno da već duže vrijeme sve ovo ne radi sam. Jutros je vidio da je jedini, koji mora sam da se obuje i naravno negodovao. Roditelji i djeca su se smjenjivali u svlačionici, gledajući me i 100% misle "kakva si ti majka"? Gledam i ja njih kroz smješak i mislim kako od vlastite djece prave nesposobne ljude. Priznajem ide im odlično, na pravom su putu. Djeca im sjede kao kipovi na klupi i gledaju u jednu tačku, oni skidaju, izuvaju, obuvaju, podižu ga, nose do sobe. Ne vjerujem šta gledam!

Motorika kod četverogodišnjaka je razvijena u toj mjeri da može sam da se skine i obuče, nema potrebe da ga obuvamo i oblačimo mi. Govorim o potpuno zdravoj djeci. Nekoliko roditelja sasjeklo me pogledom, dok sam mirno Davidu govorila da je samostalan dječak koji zna sam da se skine i obuje. Da nema potrebe da to radi mama umjesto njega. I da želim da izraste u samostalnog dječaka ne u ljenčugu i nesposobnjakovića.
Ako će već da me sjeku pogledom, ja ću njih riječima. To mi još od malena ide dobro. :).

Trajalo je to sigurno dobrih 5 minuta. Obuo je papuče i došao do mene. Kroz jecaj je rekao "mama spreman sam". Obrisala sam mu suze i nos. Zagrlila sam ga i rekla da ga volim najviše na svijetu.
Gledao me je svojim zelenim okicama, natečenim od plakanja. Davide ponosna sam na tebe - izustih.
Vidi sam si skinuo jaknu, duks, izuo cipelice i obuo papuče. Danas kada budete išli u šetnju, ti ćeš biti najbrži u oblačenju od svih. Nasmijao se je. Poljubih ga na vratima sobe, okrenuh se i odoh.

U autu do posla sam razmišljala. Zašto iz zdrave djece pravimo invalide, potom iz invalida hoćemo da napravimo samostalnu djecu?
Jedna od grešaka roditeljstva jeste ta što većina roditelja preuzima dječiju odgovornost na sebe.
Pišemo im zadaću, za njima kupimo prljav veš, spremamo njihovu sobu, i tako ih uskraćujemo za radne navike. Radne navike kod djece su suštinski recept za uspješan  život. Zaboravljamo na dječije obaveze koje su ključ za uspješnu socijalizaciju djeteta.

Dijete koje ima radne navike kod kuće, razumjeće radne navike u školi. Ne zahvaljujte i ne nagrađujte ga za sve pozitivne stvari koje je uradio, ali svakako prokomentarišite šta je uradio i zašto je to dobro.

Ne držite ih pod staklenim zvonom, ne spremajte njegovu sobu. Neka uradi to na način koji priliči njegovim godinama. Ne oblačite ga i ne skidajte ga, neka se potrudi u skladu sa svojim godinama i mogućnostima.
Na prste jedne ruke mogu da izbrojim koliko je puta David došao kući iz vrtića obučen kako treba. Obično su džepovi na dupetu, umjesto naprijed. Etiketa od majice na prvoj strani vrata i jakna obučena naizvrat. Tako se obično šetamo od parkinga do stana. Mama sređena tip - top, "jadno" dijete svo izvraćeno i milion pogleda mržnje upućenih ka meni. Svejedno mi je. Gledajte i molite se Bogu da vam ne odgovorim riječima. Sve njegove vrline i sva njegova iskustva u životu sam mu servirala.
Moje je da ga usmjeravam, njegovo je da ih iskoristi na najbolji mogući način.

Kroz par godina želim da kažem sama sebi BRAVO što si od svoje djece napravila osobe pune samopouzdanja, osobe koje se ne oslanjaju na druge, adolescente koji znaju sami da spreme sebi ručak, bez da jedu pljeskavicu ili pizzu. Napravila si od njih hrabre ličnosti.

Zapamtite sve ono što oni jesu i što će biti smo u stvari mi. Oni su ogledalo našeg truda na putu njihovog života.

Jedinstvena...

Za sve (ne)majke kojima muževi čuvaju djecu!

A L E R G I Č N A  S A M!!!
Alergična sam na primitivce, na sve malograđanje i malograđanjke, na sve one koji misle da je ženi mjesto samo u kuhinji. Alergična sam na taj naš mentalitet kojem definitivno nema pomoći. Alergična sam na sve te žene koje i dalje misle da im muž čini uslugu, ako pričuva vlastito dijete.
Alergična sam na sve muškarce, koji su sigurni da je žena rodila dijete da bi sa njim mogla da provede 24 sata na dan. Alergična sam...

"Kako ti imaš divnog muža, stope da mu ljubiš"- rečenica koju sam čula bezbroj puta.
Izvini, po čemu to zaključuješ? - ovo uvijek iznova pitam, kao da sam mutava, pitam iako znam šta slijedi.
"Pa eto, čuva "ti" djecu dok ti hodaš sa drugaricama". Bože moj pa njegovo je. Da je komšijino čuvao bi ga komšija! Tu mi je već jasno sa kojom vrstom ljudi imam posla. Nisu oni krivi zbog svog primitivizma. Toga se rješavaš druženjem, putovanjem, školovanjem, čitanjem. Nisu svi imali tu mogućnost ali jednostavno tu stavljam tačku, i znam da mi od tada postaju samo poznanici i ništa više. Sa takvim prosto ne mogu više ni kafu da popijem.
Muka mi je od same pomisli da su neke žene osudile same sebe na robiju. Onu kućnu. Znači služenje kazne u kućnom pritvoru. Nisu one željele tako da žive. To im je sve lijepo servirano, a lakše je pojesti servirano, nego kuhati ponovo. Zar ne? Tu misle da im je mjesto. Meni je muka, ali ih bar ne komentarišem. Neka životare.  Ujutru se ustane, skuha se kafa, probudi se muž da jadničak ustane izmoren od cjelonoćnog spavanja, popije tu kafu koju prosto ne može sam da skuha. Bože moj pa to je ženina dužnost. Šta ako mu padne kruna s glave? To je onda već problem! Onda budi djecu, oblači, hrani, spremaj za školu ili vrtić, odvodi. Trči kući da se na vrat na nos obuče pa "pali" na posao. Dok se trucka u gradskom prevozu razmišlja šta će da ručaju danas. Hoće li im se to svidjeti? Ako kojim slučajem ne ide na posao, onda sprema sav haos koji su djeca ostavila za sobom, u većini slučajeva i muž. Usisava, briše prašinu, ide u prodavnicu. Vraća se, pravi ručak. Dočekuje jedno, drugo, treće.
To je jedino mjerilo majčinstva. Ako sve ovo radiš ti si najbolja majka na svijetu. Evo sve sam pogodila, znam.

Naveče kada se  već sva premorena od obaveza istušira, e onda hajde da obavimo bračne dužnosti.
"Ma opet te boli glava, od čega, šta si radila"??
Ako kojim slučajem ode na kafu sa prijateljicom, ne daj Bože u neki noćni izlazak bez muža, e onda stope da mu ljubiš. Bože ala se dobro udala. Pa ON gospodin savršeni je pričuvao 2h djecu preko dana ili zamislite onaj najcrnji scenario? On je spavao u svojoj sobi, djeca u svojoj, dok je majka izašla sa drugaricama u noćni provod. Bože mili šta li ona tamo radi dok joj on čuva NJENU djecu??
Majko sveta gdje li ga je samo našla ovako divnog? I zaslužila je da joj sutra pije krv na slamku s kim je sve pričala, da li se s nekim slikala? Naravno da je zaslužila. Još kada mu neki njegov "jaran" prebaci u fazonu "aa mala ti hoda bez tebe, a ti papučaru čuvaš djecu" ili neka njena drugarica kaže pred njim "stope da mu ljubiš". Eeee tek onda ima pravo svašta da joj kaže.

Manite me vaše gluposti, molim vas!!! Evo opet me svrbi...tačno sam alergična!
Ako je 90 % žena odlučilo da će od onog momenta kada se udaju i rode živjeti na način "ne idem nikuda i živim samo za muža i dijete", nemojte bar da dirate onih 10% "nemajki" koje vole nekada da izađu bez prikolica. Da odu na piće, kafu, sladoled. Pustite onih 10 % koje popiju kafu sa muškarcem, a pri tome je taj isti nije k...... Pustite ih da ne kuhaju svaki dan, a još im niko u porodici nije umro od gladi. Pustite ih da ne peru svaki dan, ne brišu pod i prašinu. Pustite ih da budu (ne)majke i ne osjećajte se ugroženo. Šta je 90% prema 10%? Ništa. Sitnica. P.S. Mašem vam, žurim sa drugaricom na piće.
Valjda će da MI uspava djecu dok se vratim? Nadam se. Šta vi mislite?

Kako pripremiti starije dijete na dolazak brata ili sestre?

Uf...kako? Kako starijem djetetu objasniti da neko vrijeme neće samo ono biti u centru pažnje?
Kako mu objasniti da doručak možda neće dobiti u 8:00 h, nego u 8:15 h i da mama ne može da crta sa njim baš onda, kada on to od nje očekuje. Teško. Pogotovo ako se radi o djetetu do treće - četvrte godine života. Možda ono najvažnije - kako pregurati taj početni period, a da naše starije dijete ne osjeti ljubomoru, manjak pažnje i ljubavi. Kako postupati da ovaj period bude što manje stresan za njega?

Većina roditelja se suočava sa problemom zvanim ljubomora na mlađeg brata ili sestru. Da bi probali izbjeći ovaj problem, starije dijete treba od početka pripremati na dolazak brata ili sestre. Pripreme počinju onog momenta kada sami saznate da će se u vaš život pridružiti novi član.

Kako smo se mi pripremali na taj korak?
Luka, ima li neka igračka koju baš, baš onako od srca želiš? - pitala sam vog trogodišnjaka par dana prije porođaja.
"Ima. Spiderman, veliki, plastični" - odgovorio je.
I danas se sjećam kako sam se sa 25 kg viška kotrljala po dječijim prodavnicama sve dok nisam našla baš tog spidermana kojeg je želio Luka. Spakovala sam ga u torbu za bolnicu i ponijela sa sobom.
Taj spiderman mi je bio veća briga od porođaja:). Da li je pravi, hoće li Luka biti srećan, šta ako nije na takvog mislio, šta ako ovo, šta ako ono...? Trudnički hormoni i ulazak u 42 nedelju trudnoće činili su me još nervoznijom. Doduše to sam tek kasnije shvatila :).

Kroz hodnik porodilišta su odjekivali mali brzi koraci, čuo se i sitni piskavi glasić:
"da li je ovo mamina soba"?
Stigao je moj mali dječak. Došao je da vidi brata. Da li će odmah htjeti da se igra sa mnom i kako će reagovati što ja ne mogu da ustanem iz kreveta? Ušao je...pomalo izgubljen. Uplašenim koracima je krenuo ka nama. Pored Davida je bio i plavi spiderman. (Da napomenem to da u našim bolnicama beba bude sa majkom u sobi od rođenja).
"Mamaaaaa baš takvog sam želio"! Uf.odahnila sam. "Hvala ti Davide. Ti si najbolji brat na svijetu, već u stomaku si znao šta želim". Bože hvala ti, položila sam prvi test, pomislila sam. Naša dogodovština je tu počela i još traje...

Ne zaboravite da ih uključite u vašu svakodnevnicu poslije porođaja. Dajte im neke posebne zadatke, neka se osjećaju posebnim. Naravno u skladu sa njihovim godinama. Neka donose pelene, kremu, dudu, bace pelene, donose flašicu...neka misle da vi bez njih to ne bi mogli sami uraditi.
Pohvalite ih, zagrlite ih, recite im da ste ponosni na njih.

Kako će starije dijete prihvatiti brata ili sestru naravno zavisi od mnogo faktora kao što su:
starost djeteta, djetetove osobine, aktivnost roditelja po tom pitanju itd.
To je jedna od većih promjena u životu djeteta. Do juče je bio sam. Glavni. Jedinac. Samo on.
Danas je u drugom planu, nekom drugom mama mijenja pelene, hrani ga, uspavljuje i nosa. Gdje je on u svemu tome? I ne, ova promjena nije samo velika za dijete, nego za cijelu porodicu. Rođenje novog člana unosi pozitivan nemir u već ustaljenu porodicu koja ima ustaljene navike.
Svima je potrebno vrijeme da se naviknu na nove promjene. Zato savjetujem - pripremite se već u trudnoći. Starije dijete uključite u saradnju oko biranja imena, u izbor sobice, kreveca, dekica, odjeće. Vrlo je važan taj prvi kontakt sa bratom/sestrom još u bolnici. Mada roditelji morate razumjeti da taj prvi kontakt ne prođe uvijek uspješno. Praksa je pokazala da neka djeca taj prvi put čak neće ni da priđu bratu/sestri. Ne budite uznemireni, ne tjerajte ga na silu, jer možete napraviti kontra efekat. Vaše starije dijete može osjećati otpor prema mlađem brata/sestre.
Nekoj djeci je potrebno vrijeme, nekoj ne..
Sve što možete u tom trenutku uraditi jeste da ih uključite u vaše svakodnevne aktivnosti i da im date vremena.

Otac je jedan od ključnih faktora u prihvatanju mlađeg djeteta od strane starijeg. On je taj koji mora biti svjestan da će neko vrijeme morati maksimalno da se posveti starijem djetetu kako se ne bi osjećalo zapostavljeno. Prvo što može pozitivno da utiče na starije dijete, jeste da zajedno sa njim organizuje dobrodošlicu mami i bebi, naravno uz mogućnost da neke stravi kao što su baloni, cvijeće, tortu ili kolače bira starije dijete. Ili da se bar osjeća važnim prilikom izbora. Kada pišem o poklonima moram da napomenem, nikako ne mislim da su pokloni glavni u cijeloj ovoj priči, ali svakako mogu odigradi ključnu ulogu u prihvatanju novog člana od strane starijeg djeteta.

Dolazak novog porodičnog člana može da bude stresno. Ali ne zaboravite da je to jedan od najsrećnijih perioda vašeg života. Pred vama je velika odgovornost. Sve konce držite u svojim rukama. Imate devet mjeseci da organizujete najbolji doček u vašem životu. Samo je pitanje koliko ste truda spremni da uložite. Vaše starije dijete samo čeka upustva. Sve zavisi od vas! Srećno. <3

Duše koje su nas izabrale

Znam da će pojedini reći ili pomisliti da pišem nebuloze, a ja ću vam odgovoriti da nemam ni najmanji problem što tako mislite. I ja sam mislila drugačije sve dok nisam pročitala članak na The Daily Awe. Autorica članka je zapisala: "prije nego što sam rodila svoju kćerku sanjala sam da imam kćerku. Došla je do mene, zagrlila me i rekla da sam njena mama i da se zove Evelyn."

Zanimljivo je da je autorica stalno mislila na te snove. Onog momenta kada je saznala da je u drugom stanju i da će na svijet donijeti predivnu curicu rekla je :"zvaće se Evelyn, jer to je moja Evelyn. O njoj sam već sanjala. Ona je već izabrala mene!

Svi na ovaj svijet dolazimo sa nekim ciljem, i svi donosimo neku poruku. Naše duše se vraćaju na Zemlju da bi se razvijale. Prije nego što dođu, već znaju po kakvu lekciju dolaze i koju poruku donose. To znači da se na tom putu odlučuju pod čijim srcem žele da rastu. Već tada sami znaju koji roditelji će im ponuditi najbolji poligon za njihovo učenje. Važno je, da toj dušici roditelji omogućavaju baš ono, što joj treba za njen put. Ponekad želi duša, da bude tačno u nekom kraju, jer upravo tu je njeno poslanstvo. Upravo tu je njen cilj, i baš na tom mjestu ona mora da gradi svoj put. Tu je potrebna. Kao što se ljudi razlikuju između sebe, tako se razlikuju i duše koje dolaze na ovaj svijet. Duše koje se upravo rađaju.

Kada se uspostavi veza između duše i roditelja, roditelj može čak i da je osjeti. Duša samo čeka pravi trenutak da se useli u život roditelja. Sigurno vam je poznat onaj osjećaj kada se stalno okrećete, osjećaj kada ste 100% sigurni da vas neko gleda, a u stvari nema nikoga. Jeste zar ne? :)
Da li ste tada u tim momentima možda pomislili da je to neko ko vas jako voli, vaš dobri anđeo?
Ja jesam, više puta, priznajem...

Ovo sve i još više možete da pročitate u knjizi Spirit Babies. U knjizi su priče intuitivnega gospodina koji je povezivao roditelje sa njihovom nerođenom djecom. Naravno jaku vezu u ovom povezivanju imaju i roditelji, pogotovo majke. Njihove misli, želje, intuicija radi kao magnet na koji odgovaraju duše u skladu sa njihovom energijom.

Posebno je lijep osjećaj kada znamo da su nas naše duše same izabrale, da su naši mali životi tu jer su nam se energije poklopile. Da su naša najdraža bića sa nama, jer su im duše znale da ćemo im upravo mi biti najbolji roditelji na svijetu. Da smo mi ti koji možemo najviše da im ponudimo na ovom svijetu, na koji su došli sa određenom porukom.

Ako niste baš u najboljim odnosima sa svojom djecom ili sa svojim roditeljima razmislite...
Ništa nije slučajno, vi ste izabrali vaše roditelje, a vaša djeca su izabrala vas. Nešto se morate jedni od drugih naučiti, zato ste tu gdje jeste.

S ljubavlju.
Jedinstvena...

Naučimo postavljati djeci granice bez kažnjavanja

Još jedna od tema sa kojom se borim od kada sam postala majka. Punih sedam godina!
Nisam ja sa Pedagogijom uopšte na TI kako se to možda drugima čini. Doduše jako dobro znam kako bih  morala da postupam u različitim situacijama, ali to ne znači da uvijek postupam ispravno.

Većina roditelja pokušava djeci da postavi određene granice što je sasvim normalno. Svako dijete mora znati gdje je granica u određenoj situaciji. Ali da bi uopšte došli do toga da djeca znaju gdje su granice, prinuđeni smo da ih kažnjavamo i nagrađujemo. Da li smo zaista prinuđeni ili to činimo, jer nemamo drugog izbora? Ako dijete ne uradi ono što mi želimo (npr.ne pokupi svoje lego kocke) po nekom nepisanom pravilu trebali bi da ga kaznimo, tako što ga pošaljemo u njegov ćošak za kažnjavanje, zabranimo omiljeni crtani film, oduzmemo slatkiše. Tada dolazimo u situaciju u kojoj vidimo posljedicu neke naše greške u odgoju. A šta je uzrok? U stvari ni sami nismo svjesni da se upravo zbog toga čina dijete susreće sa velikim unutrašnjim neprijatnim osjećanjima. Da se tada tog momenta ruši jedan dio odnosa između nas i djeteta.

Sa druge strane postoji i nagrađivanje za sve lijepe stvari koje učine. Iako se na prvi pogled nagrađivanje čini izvrsna motivacija za našu djecu, moram da kažem da je moje lično mišljenje takvo, da je i ono podjednako štetno kao i kažnjavanje. Onog momenta kada počnemo da ih nagrađujemo za svaki popravljen krevet, za pokupljene lego kocke, za motanje pidžame, počinjemo da im rušimo unutrašnju motivaciju. Od toga momenta oni će da rade sve, ali ne zato što misle da je lijepo što imaju čistu sobu, nego zato što će za biti nagrađeni. Opet će jesti petu čokoladu u jednom danu. Samo zato što su pokupile SVOJE igračke sa poda SVOJE sobe. To je njihova obaveza i ne...ne čine nam nikakvu uslugu.

Medjutim ako nije dobro ni kažnjavanje ni nagrađivanje nameće nam se jedno pitanje. Kako djeci postaviti granice, a da ih pri tome ne kažnjavamo i ne nagrađujemo?
Možda bi pravi odgovor bio, da prvo moramo  dobro da upoznamo naše dijete. Njegovo ponašanje je u svakom trenutku odraz određene situacije ili događaja. Moramo ga toliko dobro poznavati da možemo pretpostaviti zašto se u određenoj situacija ponaša tako kako se ponaša. Teško zar ne?
Ni sami nismo svjesni koliko ne poznajemo bića koja smo devet mjeseci nosili pod srcem, koja smo mi rodili i hranili. Većinom je naš odgovor "ne znam zašto plače, nije mu ništa". Jeste, nešto mu ne odgovara vjerujte ali treba dokučiti šta??

Potrebno je da shvatimo da oni dolaze na ovaj svijet nevini i neiskvareni. Ono što jesu i ono što postanu naučili su od nas. Sa 3 godine rijetko koje dijete ne zna da je hodanje po sredini ceste za čovjeka opasno po život. Mi smo ti koji im to moramo objasniti. Većina ne zna da se mačka ne vuče za rep jer je u stanju da ogrebe. Dvogodišnjak takođe ne zna da se konflikti u vrtiću ne rješavaju udarcem. Tu smo mi da im postavimo granicu, uz objašnjenje zašto se konflikti ne rješavaju nasiljem. Ako im to ne objasnimo prvi put kada shvatimo da griješe napravili smo još veću grešku, jer će misliti da je to sasvim normalno ponašanje. Ako se u tom momentu ne pokažemo na djelu, dolazimo u situaciju da ih kažnjavamo. Moramo da im pustimo da izraze svoje mišljenje i osjećaje, jer se u suprotnom talože u njihovom malom tijelu, stvaraju u sebi nemir i počinju nedolično da se ponašaju.

Iskustvo je jedna od stvari koja može mnogo da im pomogne. Ako neka situacija naše dijete ne ugrožava pustimo ga da se nauči iz vlastitog iskustva. Primjer: ako se sam penje uz stepenice tobogana-pustite ga! Budite negdje u blizini, budite u pripremi ali ne sputavajte ga. Ne govorite "pazi, pašćeš, ti to ne možeš".Vjerujte u njega, to je njegovo iskustvo, to je njegov put! Mnogo mi je trebalo da sam i sama savladala ovaj strah. Jos ga savlađujem!

Kada jednom postavimo granice, sve je lakse. Ako to učinimo kroz igru postajemo dječiji najbolji prijatelji. Jedan od primjera sa kojim sam postigla svoj cilj je pranje zuba mog sina.
"Danas neću da perem zube"-rekao je David.
U tom momentu sam bila zubić Vila koja je jako smješnim glasom rekla: "Vila naređuje da pereš zubiće, sutra opet igranja biće". Onog momenta kada se našoj djeci bude naše ponašanje činilo zabavnim, neće ni pomislite na to da smo im bilo šta naredili.

Od toga trenutka ćemo postići naš cilj. Neće biti potrebe da ih nagrađujemo, a ni kažnjavamo. Od toga trenutkaoni će da urade ono što mi očekujemo od njih.

Sve je lakše kada nađemo zajednički jezik sa našim mališanima. U nekim situacijama ja ga još tražim, potražite i vi.

S ljubavlju.
Jedinstvena :)

Proslava rođendana u vrtiću na malo drugačiji način

Svi znamo koliko našim mališanima znači proslava rođendana. Prvo kod kuće sa mamom, tatom, batom, sekom... Pokloni, slatkiši, razne, igračke.. Pa neka, samo jednom su djeca, samo jednom godišnje slave rođendan. Neki skromnije, neki raskošnije. To će biti već neka druga tema :).

Kada se proslavi rođendan kod kuće dolazi vrijeme da se slavi i u vrtiću:).
Obično to slavlje kod svih izgleda skoro identično.
Roditelji donesu punu kesu slatkiša. Čokolada, čips, smoki, sokovi...neki čak i tortu ili kolače.
Svi želimo da naše dijete taj dan uživa. Problem nastaja, jer niko ne pomisli na drugu djecu, koja možda zbog zdravstvenih ili nekih drugih razloga ne smiju da jedu slatkiše.  Možda baš u toj njegovoj grupici postoji dijete koje je alergično na mlijeko, jaja, kikiriki. Da li ste o tome ikada razmišljali?

Možda će baš ono biti jako tužno jer neće smjeti ništa od toga da jede. Možda će baš to njemu biti najgori dan u godini jer će se sjećati kako je ipak na neki način bio odbačen. Nesvjesno, jer je jednostavno drugačiji.

Jednom sam surfajući internetom našla divnu ideju. Priznajem od iste sam zaradila i neki novac.
Postala sam pravi majstor za organizaciju "drugačijeg" dječejeg rođendana. Postanite i vi:).

Pred vama je vikend. Imate dva dana koja možete da iskoristite kako bi postali pravi "majstor" u pravljenju tortica iz kartona. Ja ću to i da vam pokažem.
Sve što vam treba je hamer papir u boji. Možete da kupite A4, a možete i veliki papir u boji ali morate da ga izrežete na format A4, što će vam uzeti malo više vremena.

Potem štampate šablon pa papir. Ako nemate štampač mogu to da vam urade u knjižari ili kopirnici.
A otkuda vam šabloni? Znam da ste upravo pomislili "šta ova lupa, otkuda meni šabloni":))
Na internetu imate mnogo šablona za kutijice različitih veličina. Ako ih ne nađete pošaljite meni
e-mail i kada budem u mogućnosti poslaću vam šablone. Naravno ja sam ažurna, dobićete to u što kraćem roku:). (slapsak.vesna@gmail.com).

Kada odštampate šablone (u zavisnosti koliko kutijica vam je potrebno), izrežete ih i zalijepite providnim ljepilom. Hvala Bogu google sve zna, pa isto tako možete da upotrebite bilo koje stikere:).
Kucate npr. "minnie mouse stickers" ako želite praviti recimo Mini Maus tortu.

Po glavi nam se onda vrti glavno pitanje? A šta da stavim u kutije? One nisu dovoljno velike. Ne možete da u njih "natrpate" sve i svašta, a i zašto bi? Rekli smo da hoćemo da proslavimo rođendan na malo drugačiji način:).

U svaku kutiju recimo možete da stavite po jedan onaj mali pečat što obično djeca dobiju na rukice kod čika doktor:). Po jedan balon i po jedno lizalo. Umjesto lizala može i kinder čokolada ili bombon. Kada napunite kutije, stavite u krug i zavežete trakicom u boji.

Teti u vrtić odnesite i omiljenu knjigu vašeg mališana. Bambi, 101 dalmatinac, Kralj lavova, Ana i Elza :). Zamislite kako će biti oduševljeni dok im vaspitačica uz otvaranje kutijica iznenađenja čita njihovu omiljenu bajku. Sada vam je jasno zašto će to biti poseban rođendan za vaše dijete?

Podijelite, možda će neko iskoristiti ideju :).

Potreban vam je:
- hamer papir
- ljepilo
-trakica iz satena
- slike (stikeri) za ukras tortice
-sat vremena rada

Srećnooo:)

S' ljubavlju...
Jedinstvena.

Svi želimo nekom da pripadamo - osjećaj pripadnosti

Pripadnost - riječ kao riječ ne znači mnogo ali osjećaj kao osjećaj znači sve i više od toga.
Od rođenja nekom pripadamo. U stvari ne od rođenja nego od začeća. Neko nas hrani, miluje, čuva...
Čak i prije nego što dođemo na ovaj svijet predodređeno je da nekom pripadamo...a to je naravno majka, osoba koja nas nosi pod srcem, koja nas miluje i svima nas pokazuje, kroz svoju okruglu loptu :).

Kada se rodimo opet počnemo da pripadamo nekome. Već u porodilištu novorođenče i majku veže isti broj na narukvici...pripadnost. Zatim pripadamo određenom narodu, državi, gradu, kulturi, vjeri...
Možda bi u ovom slučaju vjerska pripadnost trebala da bude stvar ličnog izbora, ali nije tako...pripadamo tamo gdje roditelji odluče da nam je mjesto, jer djeca kao djeca nisu u mogućnosti da sami odlučuju o svojim željama, ne zato što su mali, nego zato što nisu tome dorasli, bar do neke određene životne dobi.

I tako je cijeli život. Imamo potrebu da budemo dio nečega, a ne jedinke i individue za sebe (većina).
Zato i jesmo dio nekog društa, zato i težimo ka tome da imamo porodicu i prijatelje, zato se i uključujemo u razne facebook grupe i baš zato se i prijavljujemo na društvene mreže. Želimo biti prihvaćeni i želimo da nas neko prihvati. 

Još u dalekoj istorije je poznato da su se ljudi držali zajedno kao grupa, svi su bili pripadnici neke određene grupe. Tada je za to postojao objektivan razlog kao što je npr. hrana.
Lakše su dolazili do hrane, lakše su preživljavali ali su se isto tako lakše zajedno branili pred raznim opasnostima koje su tada vrebale.

Šta se dešava danas? Zašto danas ljudi imaju potrebu da nekom pripadaju? Ustvari...da li uopšte imaju potrebu da nekom pripadaju?

Danas nismo više životno ugroženi, do hrane dolazimo lako, ne bježimo pred opasnim životinjama, živimo civilizovano. Bar se tako čini na prvi mah. Sve ovo nije dovelo do toga da čovjek može da funkcioniše kao jedinka. Još uvijek imamo veliku potrebu biti dio društva i PRIPADATI istom.
Opet napominjem...velika većina.

Pripadnost je i samo kontakt očima dva prolaznika koji se mimoilaze, pa čak i slučajni osmijeh onog ljutog komšije može da nam popravi dan. Baš zbog njega se možemo tog trenutka osjećati kao pripadnik.

Problem nastaje kod ljudi koji nemaju razvijen osjećaj pripadnosti. Kod onih koji se povlače u sebe.
Nemaju potrebu ili ne znaju da izraze svoj osjećaj pripadnosti. Kod onih koji žive život bez društva, bez ljudi, bez pripadanja. Kod onih koji žive život između svoja četiri zida.

Došlo je vrijeme kada su ljudi mnogo depresivniji i psihički nestabilniji nego prije. Dolaze vremena samoće, tuge, vremena tišine...dolaze vremena kada nas moderna tehnologija udaljava.
Dolaze vremena kada kafu pijemo "preko facebooka" ili vibera.
Možda je već došlo vrijeme gdje se gubi svaka želja za pripadanjem. Ali isto tako je sada pravo vrijeme da nešto promjenimo.


Baš oni ljudi, bez osjećaja pripadnosti, a takvih je takođe jako puno, imaju tendenciju za razvijanje duševnih i tjelesnih problema. Do problema koji mogu zauvijek da im unište život.

Ujutru dok idete na posao ljubazno pozdravite ljutog komšiju ispred zgrade, dozvolite da vam se onaj "nesposobni" vozač ubaci bez žmigavca :). Poklonite mu osmijeh, nikako mu ne mašite rukama i ne govorite da je nesposoban. To isto jutro skuhajte kafu svojim radnim kolegama i poklonite im osmijeh. Dozvolite da budete svaki dan razlog nekoga ko se zbog vas osjeća prihvaćeno. Budite razlog nekome da pomisli da nekom pripada. Bar tada, taj jedan dan.

S' ljubavlju jedinstvena!

Ah..ta famozna riječ izvini

Još u vrijeme dok nemamo djecu čini nam se  da znamo sve o vaspitanju tih malih slatkih, milih, čudotvoraca. Gledamo djecu u komšiluku,  zgradi, djecu iz ulice. Bože kako su nekulturna. Da je moje ne bi on bio takav…nego ovakav… Eh što smo pametni  kada pričamo o nečemu o čemu nemamo jednog sata iskustva, kada pričamo o situaciji u kojoj se nismo nikada našli.

Prije desetak godina dok nisam imala pojma šta znači vaspitavati djecu i sama

sam bila svjedok jedne dječije svađe u parku. Sve se zbilo oko jednog traktora, malog dječijeg, za nas odrasle tako nebitan razlog i tako bezvezna stvar. Zbog traktorčića koji je za njih tada u tom trenutku prestavljao cijeli svijet. Zaboravljamo da smo i mi vodili ratove zbog barbika, ratove zbog toga koga je zaista pogodila lopta u igri između dvije vatre, igrici 

šarenih jaja. Kako brzo zaboravimo svoje djetinjstvo. Ni majke dječaka, a ni ja nismo znale u čemu je problem i zašto se svađaju. Znam da je jedna od majki rekla »ma hajde izvini mu se

pa da idemo«. Onako, usput. Koga uopšte briga zašto su se dva dječaka posvađala i ko je kriv?

Nikoga. Osim dječaka ali u tom momentu nije imao ko da ih sasluša. Izvini se »kriv« »nevinom« jer tako je mama mislila da treba ili pak nije ni razmišljala, bilo je kasno, vrijeme da se krene.

Jadničak mu se izvini i krenusmo.. Kao da ništa nije bilo. Tek sada kad vratim film unazad vidim da nije fer! I nije! Nadam se da svjesno sada ne pravim i ja ovakve greške. Ako ih pravim nesvjesno neka me neko prodrma 😊.  Kada jedno dijete drugom djetetu učini krivicu najveća greška po mom mišljenju je da mu naredite da se izvine. I nama odraslim ljudima nekada treba dosta vremena da se nekom izvinimo, čak i onda kada znamo da nismo u pravu. Zašto onda mislite da djeca

mogu tako lako da se izvinu, a mi ne?

Većina djece izrekne tu čudotvornu riječ »izvini« koja u tom momentu nema nikakvu težinu, ne znači ništa…riječ na koju su u tom momentu prisiljeni. Takvo izvinjenje nije nikome koristilo. Takvo izvinjenje je izvinjenje radi reda.

Baš tog trenutka kada smo od djeteta zahtjevali da se na silu nekom izvine smo napravili prvi korak ka ubijanju njegovih osjećanja.

I djeca kao i mi odrasli imaju potrebu da kažu svoje mišljenje, da izraze svoje misli i osjećanja. Tako i u ovoj situaciji. Svaki problem ima rješenje tako i dječiji konflikti. Suočite ih, saslušajte obe strane, dajte im osjećaj važnost.  Tek tada u tom momentu postoji šansa da u njihovim malim glavicama proradi prava empatija. Tek tada će ono »krivo« da pomisli iskreno »uf nisam smio prosuti sok na brata, nisam mu smio srušiti lego kocke, nisam smio pojesti i njegov dio čokolade«.

Tek tada u tom momentu kada dijete samo uvidi svoju grešku može iz srca, iskreno da se izvine.

 I tek tada u tom momentu drugo dijete može da primi iskreno izvinjenje. Roditelji, ne žurite.

Uvijek izdvojite tih dragocijenih 10 minuta da ih saslušate. Vjerujte to je samo korak ka tome da od njih napravite iskren osobe, koji se ne stide svojih osjećanja, osobe koje se ne stide reći izvini onda kad uvide da su pogriješili.

Vjerujte to je ništa u zamjenu za ono što oni vama od tog momenta pružaju. Iskrenost i osjećaj empatije prema vama, prema drugoj djeci. Jer o tome se uči unutar porodice.

Možda se s mojim mišljenjem ne slažete ali bar razmislite o njemu.

S ljubavlju…jedinstvena…

Naučimo reći ne!

Nedelja. Dan za izležavanje i uživanje. Dan za čitanje, surfanje internetom, pisanje.

Telefon zvoni. »Ćao jeste li kući«. Jesmo! »Super stižemo za 15 minuta na kafu« tu tu tu.

Šok, pa ja sam u pidžami. Stan je neuredan, toalet je pun prljavog veša, sudopera je puna posuđa,

krevet još uvijek nije popravljen. A danas sam imala plan…

Nije ni bitno i tako ga neću ostvariti. Pokvarili su mi planove drugi. Zašto? I ko je kriv? Oni ili ja

što sam to dozvolila? Rastrčimo se svi na sve strane, popravljamo, čistimo, sklanjamo lego

kockice s poda, zatežemo, oblačimo se u prvo što nam je pri ruci i namontiramo osmijeh.

Ding-dong! Ooooo dobrooo nam došliii. Baš lijepo da vas vidimo. Izvolite, ne morate se izuvati i tako je prljavo. Poznata rečenica.

Ni sami pojma nemamo šta ćemo da ponudimo gostima. Iznosim čokoladu, nadam se da sok koji

stoji danima nije pokvaren 😊. Uvijek ljubazna i spremna da budem ljudima najbolje društvo.

Ne želim da budem društvo nekome samo radi reda. Želim da me ljudi pamte po osmijehu, pozitivnoj energiji i dobrom raspoloženju čak i ako pijemo brzinsku kafu koja traje 10 minuta.

Na kraju naravno uvijek ispratim riječima »hvala što ste došli, nemojte šta da nam zamjerite,

nismo stigli da spremimo stan ali razumijete«. I zaista tako mislim, bilo je prijatno ali.. zar ne bi

bilo bolje da smo nedelju proveli kako smo sami željeli? Zatvaram vrata, sjedam na kauč i pitam se

kada ću kao žena u trećoj deceniji života naučiti da kažem NE!? Gdje je moj problem?

Razmišljam i shvatam. Moj problem je uvijek bio u tome što sam željela svima da se dopadnem,

nisam željela da bilo kome ostavim loš utisak. Nisam željela da neko pomisli ništa loše o meni.

Ali na žalost nije mi uspjevalo. Iako nisam znala da kažem NE iako sam se trudila da se svima

svidim to mi nije pošlo za rukom. Uvijek je postojao neko kome se nije svidjao moj smijeh, pogled,

moj korak ili samo moja pojava bez obzira što sam do tih istih ljudi uvijek bila više nego korektna.

Razmišljam… Šta bi se promjenilo da skupim hrabrosti i kažem NE? Ništa!

»Jesam kući ali danas sam rezervisala dan za mene i moju porodicu, ne primam goste.

Danas ne mogu da dođem do tebe. Žao mi je, danas ne mogu ništa da uradim za vas, danas hoću

nešto da uradim za sebe. Teško je, mnogo je teško skupiti hrabrosti.«

Ima to itekako veze sa samopouzdanjem. Jer ako ga nemamo bojimo se da će se ljudi nakon našeg  

stava i mišljenja distancirati od nas. Ostaćemo sami. Ova sama pomisao ili uistinu tvrdnja samo

dokazuje da živimo u svijetu gdje vlada interes. Znači ako izrazimo svojemišljenje, glasno kažemo

»ne, nije tako« postoji velika šansa da će uz nas ostati on pravi iskreni prijatelji.

Onog momenta kada sam odlučila da sam sama sebi najvažnija, naučila sam i da kažem NE.

Tada sam naučila i šta znači imati svoj stav, imati svoje mišljenje i znati ga iskazati na pravi način.

Sve što nisam znala u trećoj deceniji u četvrtoj sam se naučila. Učim se. Trebaće još vremena.

Važno je da sam počela. Potrebno je raditi na sebi i vjerovati sebi, onda je sve lakše.

Potrebno je biti to što jeste. Bez glume, bez foliranja, bez pretjerivanja. Bez zlobe, bez osveta.

I opet nedelja i opet sam u pidžami. Stiže poruka. »ćao jesi li kući«. Odgovaram da jesam.

»Kuhaj kafu stižemo«. Odgovaram, žao mi je danas imam druge planove. Planove sa svojom

porodicom, izležavanje, šetnju, uživanje bez obaveza. Planove sa samim sobom. Neki drugi put može, danas želim da provedem dan sa sobom. To je moj plan isto kao što je bio tvoj da dodđeš meni.

Da li su razumjeli? Ne znam, a i ne brinem se zbog toga. Od toga momenta se učim. To je bio prvi

korak. Korak na putu na kojem sam željela da JA budem JA, da kažem ono što mislim bez zadržavanja, da kažem ono što ja želim, a ne ono što drugi žele da čuju.

Jedinstvena…