Mi smo djeca rata

"Vi ste djeca rata."
"Ti si dijete rata."
"Mi smo djeca rata."

Koliko puta ste čuli upravo ovu rečenicu "ti si ratno dijete", a pojma niste imali kao ni ja šta to znači?
Svi su samo o tom pričali kako smo mi djeca rata, kako smo jadni, tužni, sami, nesrećni. Kao ni većina djece koja je upravo za vrijeme rata kretala u školu, ja lično 1993 godine, bili smo eto ta ratna generacija. Nismo imali pojma šta znači biti ratno dijete. Niti šta to znači rat. Možda je tako i bolje.

Sjećam se da smo se svi lijepo družili i igrali. Na velikom odmoru koji je trajao 20 minuta igrali smo se svi, trčali, vrištali, ganjali. I Sanje, Dragane, Jelene, Mirele, Sandre, Sande, Sanele, Amele, Merime... Sve smo bile prijateljice.

Sjećam se kada je došao dan kada više u našem razredu nije bilo Merime, Sanele, Azre. Nisam znala zašto ih nema, nije znala ni učiteljica, nije znao niko...ili su se samo pravili da ne znaju. Ali ostala je moja draga drugarica Mirela, meni je bila dovoljna, najbolja, moja, najdraža.

Sjećam se i te 1995-e kada je Mirela došla u školu i rekla mi da je to njen zadnji dan u našem razredu jer se seli. Taj dan smo se rastale kod žute školske kapije. Dvije devetogodišnje djevojčice su se malim ručicama snažno zagrlile. Jedna Mirela i jedna Vesna. Suze su nam potekle i otišla je svaka na svoju stranu. Niko mi nije znao objasniti zašto odlazi, svi su samo govorili da smo djeca rata.
Već tada sam znala da je taj rat stvarno nešto ružno, odnio mi je u drugi grad jednu od najboljih prijateljica djetinjstva. I dalje se sjećam Mirele ali je nikad više nisam vidjela. Ne znam ni kako se prezivala. Otišla je iz mog života, zauvjek. Ali i danas je duboko u mom srcu.

Sjećam se da su nam časovi trajali prvo 30, a zatim 20 minuta, da su nam u školi gledali kroz prste jer su svi žurili da dođu živi kućama. Valjda je za to bio kriv taj rat.
Sjećam se da smo dobijali hranu u konzervama iz crvenog krsta, da nismo imali za sendvič u školi pa smo ga nosili od kuće, hodali smo u staroj ali čistoj odjeći.

Sjećam se da sam jednom jako željela jedan rozi rajf i mama je dala zadnje pare iz novčanika da ga kupi. Sjećam se...

Sjećam se i da tate nije bilo kod kuće, nismo ga čuli mjesecima i nikada nismo znali kada će doći i da li će uopšte doći. Kada bi došao uvijek je govorio da ne razumije rat jer se tamo svi druže, dijele hranu, piće, igraju karte i ne rade ništa loše.

Sjećam se kada je odlazio da nismo znali da li će se vratiti.
Opet sam mrzila taj rat iako nisam znala ni šta je ni ko je. Samo da je to zaista nešto ružno.

I kasnije nas je uvijek pratila ta rečenica da smo ratna generacija. Kada nešto u školi nismo znali govorili su nam da smo dobri kako smo "ratna" djeca. Uvijek sam pomislila u sebi kako ne želim biti dijete nekoga koga ne volim. Najmenj želim biti ratno dijete.

I mi djeca rata smo odrasli, ništa manje vrijedni od dijece koja za rat nisu čula. Bogatiji smo za jedno iskustvo, a to je da smo ipak ostali svi prijatelji. Javile su mi se moje Sanele, Eme, Merime, samo se nije javila jedna Mirela. Ali sam sigurna da će se javiti, život je ipak pred nama.

Nije nam mogao taj ružni rat ništa, oduzeo nam je domove, djetinjstvo, sreću ali nam je pokazao da svi i dalje imamo dobru dušu i da smo prije svega ljudi.

Ja se upravo spremam da pijem kafu sa jednom Ajlom, i ona kao i ja je bila "dijete rata", valja ćemo taj pečat nositi do smrti.

S ljubavlju Jedinstvena...