Opet me je udario ali ja sam kriva :/

Sjedim u parku okružena tamnim oblacima. Kiša se sprema. Opet sam iz kuće izašla bez kišobrana. Čupava i neuredna. Ali morala sam, bilo je hitno. Nebo će opet da plače. U prsima me steže, osjećam tugu. Ona kasni. Opet ne poštuje moje vrijeme. Moje dragocijeno vrijeme. A znala sam da ima razlog. Debeo, razlog. Njen razlog je ono što je čini posebnom. Njen razlog je zapravo moj razlog zašto je uvijek čekam.

Kroz usku stazu mračnog dijela parka nazire se sjenka. Znam da je ona, osjećam po koracima. Kako mi se približavala, tako sam bivala sve sigurnija. Čekala sam samo da je zagrlim. Što je bila bliže meni, to je hodala užurbanijim koracima. Ustala sam i raširila ruke. Snažno se privila uz mene i počela da jeca. "Opet te je udario", upitala sam tihim glasom. Jecala je još glasnije.

"Pobjegla sam, ovaj put sam zaista zauvijek pobjegla" - izgovorila je drhtavim glasom. Tek poneko svjetlo auta koje je osvjetljavalo njeno lice izdavalo je modricu na njenom obrazu. A bila je tako lijepa. I sa modricama. Bila je tako nevina, dobra, mila i krhka.

Ali kako upitah je? Gdje su ti stvari? Djeca? Možda bi bilo bolje da nisam ništa rekla.
Samo je tiho jecala. Dok sam joj brisala suze dodala je: "Proći će, valjda. Nekada. Kada me više ne bude.".

"Ovaj put sam zaista ja kriva. Da nisam tražila ne bih ni dobila" - rekla je.
Samo sam je zagrlila i rekla da večeras može da spava kod mene. Odbila je.

"Ne mogu. Gdje sutra da se vratim?"
Ipak je mislila da mora da se vrati. Bilo je svejedno da li sada, ovaj trenutak ili sutra.
Ona je smatrala da je njoj ipak tamo mjesto. U njegovom paklu. Za nju, on ipak nije bio kriv. Sama je izazvala reče. Tuga. Osjećam tugu i ljutnju. Uputih se u svoj topli dom, užurbanim koracima.

Ja lijevo, ona desno. Ja u topli, ona u hladni dom. Ja u ljubav, ona u zlo. Ja u zagrljaj, ona na udarac.
To je Jasmina.

Uskoro počinjem da pišem "Dnevnik jedne Jasmine".

S ljubavlju Jedinstvena...