Ah..ta famozna riječ izvini

Još u vrijeme dok nemamo djecu čini nam se  da znamo sve o vaspitanju tih malih slatkih, milih, čudotvoraca. Gledamo djecu u komšiluku,  zgradi, djecu iz ulice. Bože kako su nekulturna. Da je moje ne bi on bio takav…nego ovakav… Eh što smo pametni  kada pričamo o nečemu o čemu nemamo jednog sata iskustva, kada pričamo o situaciji u kojoj se nismo nikada našli.

Prije desetak godina dok nisam imala pojma šta znači vaspitavati djecu i sama

sam bila svjedok jedne dječije svađe u parku. Sve se zbilo oko jednog traktora, malog dječijeg, za nas odrasle tako nebitan razlog i tako bezvezna stvar. Zbog traktorčića koji je za njih tada u tom trenutku prestavljao cijeli svijet. Zaboravljamo da smo i mi vodili ratove zbog barbika, ratove zbog toga koga je zaista pogodila lopta u igri između dvije vatre, igrici 

šarenih jaja. Kako brzo zaboravimo svoje djetinjstvo. Ni majke dječaka, a ni ja nismo znale u čemu je problem i zašto se svađaju. Znam da je jedna od majki rekla »ma hajde izvini mu se

pa da idemo«. Onako, usput. Koga uopšte briga zašto su se dva dječaka posvađala i ko je kriv?

Nikoga. Osim dječaka ali u tom momentu nije imao ko da ih sasluša. Izvini se »kriv« »nevinom« jer tako je mama mislila da treba ili pak nije ni razmišljala, bilo je kasno, vrijeme da se krene.

Jadničak mu se izvini i krenusmo.. Kao da ništa nije bilo. Tek sada kad vratim film unazad vidim da nije fer! I nije! Nadam se da svjesno sada ne pravim i ja ovakve greške. Ako ih pravim nesvjesno neka me neko prodrma 😊.  Kada jedno dijete drugom djetetu učini krivicu najveća greška po mom mišljenju je da mu naredite da se izvine. I nama odraslim ljudima nekada treba dosta vremena da se nekom izvinimo, čak i onda kada znamo da nismo u pravu. Zašto onda mislite da djeca

mogu tako lako da se izvinu, a mi ne?

Većina djece izrekne tu čudotvornu riječ »izvini« koja u tom momentu nema nikakvu težinu, ne znači ništa…riječ na koju su u tom momentu prisiljeni. Takvo izvinjenje nije nikome koristilo. Takvo izvinjenje je izvinjenje radi reda.

Baš tog trenutka kada smo od djeteta zahtjevali da se na silu nekom izvine smo napravili prvi korak ka ubijanju njegovih osjećanja.

I djeca kao i mi odrasli imaju potrebu da kažu svoje mišljenje, da izraze svoje misli i osjećanja. Tako i u ovoj situaciji. Svaki problem ima rješenje tako i dječiji konflikti. Suočite ih, saslušajte obe strane, dajte im osjećaj važnost.  Tek tada u tom momentu postoji šansa da u njihovim malim glavicama proradi prava empatija. Tek tada će ono »krivo« da pomisli iskreno »uf nisam smio prosuti sok na brata, nisam mu smio srušiti lego kocke, nisam smio pojesti i njegov dio čokolade«.

Tek tada u tom momentu kada dijete samo uvidi svoju grešku može iz srca, iskreno da se izvine.

 I tek tada u tom momentu drugo dijete može da primi iskreno izvinjenje. Roditelji, ne žurite.

Uvijek izdvojite tih dragocijenih 10 minuta da ih saslušate. Vjerujte to je samo korak ka tome da od njih napravite iskren osobe, koji se ne stide svojih osjećanja, osobe koje se ne stide reći izvini onda kad uvide da su pogriješili.

Vjerujte to je ništa u zamjenu za ono što oni vama od tog momenta pružaju. Iskrenost i osjećaj empatije prema vama, prema drugoj djeci. Jer o tome se uči unutar porodice.

Možda se s mojim mišljenjem ne slažete ali bar razmislite o njemu.

S ljubavlju…jedinstvena…