Histeričan plač moga četverogodišnjaka jutros je podigao cijeli vrtić na noge.
"Mamaaa bar mi ti obuj papuče" - derao se, dok je vukao rukav jakne u želji da je skine.
Ne pada mi na pamet - odgovorila sam mirno sjedeći na klupi u hodniku vrtića i čitajući e-mailove.
Davide imaš još 3 minuta da skineš jaknu i duks, da izuješ cipele i obuješ papuče. Jecao je kao da ga neko tuče. Ne bi mi bilo čudno da već duže vrijeme sve ovo ne radi sam. Jutros je vidio da je jedini, koji mora sam da se obuje i naravno negodovao. Roditelji i djeca su se smjenjivali u svlačionici, gledajući me i 100% misle "kakva si ti majka"? Gledam i ja njih kroz smješak i mislim kako od vlastite djece prave nesposobne ljude. Priznajem ide im odlično, na pravom su putu. Djeca im sjede kao kipovi na klupi i gledaju u jednu tačku, oni skidaju, izuvaju, obuvaju, podižu ga, nose do sobe. Ne vjerujem šta gledam!
Motorika kod četverogodišnjaka je razvijena u toj mjeri da može sam da se skine i obuče, nema potrebe da ga obuvamo i oblačimo mi. Govorim o potpuno zdravoj djeci. Nekoliko roditelja sasjeklo me pogledom, dok sam mirno Davidu govorila da je samostalan dječak koji zna sam da se skine i obuje. Da nema potrebe da to radi mama umjesto njega. I da želim da izraste u samostalnog dječaka ne u ljenčugu i nesposobnjakovića.
Ako će već da me sjeku pogledom, ja ću njih riječima. To mi još od malena ide dobro. :).
Trajalo je to sigurno dobrih 5 minuta. Obuo je papuče i došao do mene. Kroz jecaj je rekao "mama spreman sam". Obrisala sam mu suze i nos. Zagrlila sam ga i rekla da ga volim najviše na svijetu.
Gledao me je svojim zelenim okicama, natečenim od plakanja. Davide ponosna sam na tebe - izustih.
Vidi sam si skinuo jaknu, duks, izuo cipelice i obuo papuče. Danas kada budete išli u šetnju, ti ćeš biti najbrži u oblačenju od svih. Nasmijao se je. Poljubih ga na vratima sobe, okrenuh se i odoh.
U autu do posla sam razmišljala. Zašto iz zdrave djece pravimo invalide, potom iz invalida hoćemo da napravimo samostalnu djecu?
Jedna od grešaka roditeljstva jeste ta što većina roditelja preuzima dječiju odgovornost na sebe.
Pišemo im zadaću, za njima kupimo prljav veš, spremamo njihovu sobu, i tako ih uskraćujemo za radne navike. Radne navike kod djece su suštinski recept za uspješan život. Zaboravljamo na dječije obaveze koje su ključ za uspješnu socijalizaciju djeteta.
Dijete koje ima radne navike kod kuće, razumjeće radne navike u školi. Ne zahvaljujte i ne nagrađujte ga za sve pozitivne stvari koje je uradio, ali svakako prokomentarišite šta je uradio i zašto je to dobro.
Ne držite ih pod staklenim zvonom, ne spremajte njegovu sobu. Neka uradi to na način koji priliči njegovim godinama. Ne oblačite ga i ne skidajte ga, neka se potrudi u skladu sa svojim godinama i mogućnostima.
Na prste jedne ruke mogu da izbrojim koliko je puta David došao kući iz vrtića obučen kako treba. Obično su džepovi na dupetu, umjesto naprijed. Etiketa od majice na prvoj strani vrata i jakna obučena naizvrat. Tako se obično šetamo od parkinga do stana. Mama sređena tip - top, "jadno" dijete svo izvraćeno i milion pogleda mržnje upućenih ka meni. Svejedno mi je. Gledajte i molite se Bogu da vam ne odgovorim riječima. Sve njegove vrline i sva njegova iskustva u životu sam mu servirala.
Moje je da ga usmjeravam, njegovo je da ih iskoristi na najbolji mogući način.
Kroz par godina želim da kažem sama sebi BRAVO što si od svoje djece napravila osobe pune samopouzdanja, osobe koje se ne oslanjaju na druge, adolescente koji znaju sami da spreme sebi ručak, bez da jedu pljeskavicu ili pizzu. Napravila si od njih hrabre ličnosti.
Zapamtite sve ono što oni jesu i što će biti smo u stvari mi. Oni su ogledalo našeg truda na putu njihovog života.
Jedinstvena...
"Mamaaa bar mi ti obuj papuče" - derao se, dok je vukao rukav jakne u želji da je skine.
Ne pada mi na pamet - odgovorila sam mirno sjedeći na klupi u hodniku vrtića i čitajući e-mailove.
Davide imaš još 3 minuta da skineš jaknu i duks, da izuješ cipele i obuješ papuče. Jecao je kao da ga neko tuče. Ne bi mi bilo čudno da već duže vrijeme sve ovo ne radi sam. Jutros je vidio da je jedini, koji mora sam da se obuje i naravno negodovao. Roditelji i djeca su se smjenjivali u svlačionici, gledajući me i 100% misle "kakva si ti majka"? Gledam i ja njih kroz smješak i mislim kako od vlastite djece prave nesposobne ljude. Priznajem ide im odlično, na pravom su putu. Djeca im sjede kao kipovi na klupi i gledaju u jednu tačku, oni skidaju, izuvaju, obuvaju, podižu ga, nose do sobe. Ne vjerujem šta gledam!
Motorika kod četverogodišnjaka je razvijena u toj mjeri da može sam da se skine i obuče, nema potrebe da ga obuvamo i oblačimo mi. Govorim o potpuno zdravoj djeci. Nekoliko roditelja sasjeklo me pogledom, dok sam mirno Davidu govorila da je samostalan dječak koji zna sam da se skine i obuje. Da nema potrebe da to radi mama umjesto njega. I da želim da izraste u samostalnog dječaka ne u ljenčugu i nesposobnjakovića.
Ako će već da me sjeku pogledom, ja ću njih riječima. To mi još od malena ide dobro. :).
Trajalo je to sigurno dobrih 5 minuta. Obuo je papuče i došao do mene. Kroz jecaj je rekao "mama spreman sam". Obrisala sam mu suze i nos. Zagrlila sam ga i rekla da ga volim najviše na svijetu.
Gledao me je svojim zelenim okicama, natečenim od plakanja. Davide ponosna sam na tebe - izustih.
Vidi sam si skinuo jaknu, duks, izuo cipelice i obuo papuče. Danas kada budete išli u šetnju, ti ćeš biti najbrži u oblačenju od svih. Nasmijao se je. Poljubih ga na vratima sobe, okrenuh se i odoh.
U autu do posla sam razmišljala. Zašto iz zdrave djece pravimo invalide, potom iz invalida hoćemo da napravimo samostalnu djecu?
Jedna od grešaka roditeljstva jeste ta što većina roditelja preuzima dječiju odgovornost na sebe.
Pišemo im zadaću, za njima kupimo prljav veš, spremamo njihovu sobu, i tako ih uskraćujemo za radne navike. Radne navike kod djece su suštinski recept za uspješan život. Zaboravljamo na dječije obaveze koje su ključ za uspješnu socijalizaciju djeteta.
Dijete koje ima radne navike kod kuće, razumjeće radne navike u školi. Ne zahvaljujte i ne nagrađujte ga za sve pozitivne stvari koje je uradio, ali svakako prokomentarišite šta je uradio i zašto je to dobro.
Ne držite ih pod staklenim zvonom, ne spremajte njegovu sobu. Neka uradi to na način koji priliči njegovim godinama. Ne oblačite ga i ne skidajte ga, neka se potrudi u skladu sa svojim godinama i mogućnostima.
Na prste jedne ruke mogu da izbrojim koliko je puta David došao kući iz vrtića obučen kako treba. Obično su džepovi na dupetu, umjesto naprijed. Etiketa od majice na prvoj strani vrata i jakna obučena naizvrat. Tako se obično šetamo od parkinga do stana. Mama sređena tip - top, "jadno" dijete svo izvraćeno i milion pogleda mržnje upućenih ka meni. Svejedno mi je. Gledajte i molite se Bogu da vam ne odgovorim riječima. Sve njegove vrline i sva njegova iskustva u životu sam mu servirala.
Moje je da ga usmjeravam, njegovo je da ih iskoristi na najbolji mogući način.
Kroz par godina želim da kažem sama sebi BRAVO što si od svoje djece napravila osobe pune samopouzdanja, osobe koje se ne oslanjaju na druge, adolescente koji znaju sami da spreme sebi ručak, bez da jedu pljeskavicu ili pizzu. Napravila si od njih hrabre ličnosti.
Zapamtite sve ono što oni jesu i što će biti smo u stvari mi. Oni su ogledalo našeg truda na putu njihovog života.
Jedinstvena...
Ni komentarjev:
Objavite komentar