Pripadnost - riječ kao riječ ne znači mnogo ali osjećaj kao osjećaj znači sve i više od toga.
Od rođenja nekom pripadamo. U stvari ne od rođenja nego od začeća. Neko nas hrani, miluje, čuva...
Čak i prije nego što dođemo na ovaj svijet predodređeno je da nekom pripadamo...a to je naravno majka, osoba koja nas nosi pod srcem, koja nas miluje i svima nas pokazuje, kroz svoju okruglu loptu :).
Kada se rodimo opet počnemo da pripadamo nekome. Već u porodilištu novorođenče i majku veže isti broj na narukvici...pripadnost. Zatim pripadamo određenom narodu, državi, gradu, kulturi, vjeri...
Možda bi u ovom slučaju vjerska pripadnost trebala da bude stvar ličnog izbora, ali nije tako...pripadamo tamo gdje roditelji odluče da nam je mjesto, jer djeca kao djeca nisu u mogućnosti da sami odlučuju o svojim željama, ne zato što su mali, nego zato što nisu tome dorasli, bar do neke određene životne dobi.
I tako je cijeli život. Imamo potrebu da budemo dio nečega, a ne jedinke i individue za sebe (većina).
Zato i jesmo dio nekog društa, zato i težimo ka tome da imamo porodicu i prijatelje, zato se i uključujemo u razne facebook grupe i baš zato se i prijavljujemo na društvene mreže. Želimo biti prihvaćeni i želimo da nas neko prihvati.
Još u dalekoj istorije je poznato da su se ljudi držali zajedno kao grupa, svi su bili pripadnici neke određene grupe. Tada je za to postojao objektivan razlog kao što je npr. hrana.
Lakše su dolazili do hrane, lakše su preživljavali ali su se isto tako lakše zajedno branili pred raznim opasnostima koje su tada vrebale.
Šta se dešava danas? Zašto danas ljudi imaju potrebu da nekom pripadaju? Ustvari...da li uopšte imaju potrebu da nekom pripadaju?
Danas nismo više životno ugroženi, do hrane dolazimo lako, ne bježimo pred opasnim životinjama, živimo civilizovano. Bar se tako čini na prvi mah. Sve ovo nije dovelo do toga da čovjek može da funkcioniše kao jedinka. Još uvijek imamo veliku potrebu biti dio društva i PRIPADATI istom.
Opet napominjem...velika većina.
Pripadnost je i samo kontakt očima dva prolaznika koji se mimoilaze, pa čak i slučajni osmijeh onog ljutog komšije može da nam popravi dan. Baš zbog njega se možemo tog trenutka osjećati kao pripadnik.
Problem nastaje kod ljudi koji nemaju razvijen osjećaj pripadnosti. Kod onih koji se povlače u sebe.
Nemaju potrebu ili ne znaju da izraze svoj osjećaj pripadnosti. Kod onih koji žive život bez društva, bez ljudi, bez pripadanja. Kod onih koji žive život između svoja četiri zida.
Došlo je vrijeme kada su ljudi mnogo depresivniji i psihički nestabilniji nego prije. Dolaze vremena samoće, tuge, vremena tišine...dolaze vremena kada nas moderna tehnologija udaljava.
Dolaze vremena kada kafu pijemo "preko facebooka" ili vibera.
Možda je već došlo vrijeme gdje se gubi svaka želja za pripadanjem. Ali isto tako je sada pravo vrijeme da nešto promjenimo.
Baš oni ljudi, bez osjećaja pripadnosti, a takvih je takođe jako puno, imaju tendenciju za razvijanje duševnih i tjelesnih problema. Do problema koji mogu zauvijek da im unište život.
Ujutru dok idete na posao ljubazno pozdravite ljutog komšiju ispred zgrade, dozvolite da vam se onaj "nesposobni" vozač ubaci bez žmigavca :). Poklonite mu osmijeh, nikako mu ne mašite rukama i ne govorite da je nesposoban. To isto jutro skuhajte kafu svojim radnim kolegama i poklonite im osmijeh. Dozvolite da budete svaki dan razlog nekoga ko se zbog vas osjeća prihvaćeno. Budite razlog nekome da pomisli da nekom pripada. Bar tada, taj jedan dan.
S' ljubavlju jedinstvena!
Od rođenja nekom pripadamo. U stvari ne od rođenja nego od začeća. Neko nas hrani, miluje, čuva...
Čak i prije nego što dođemo na ovaj svijet predodređeno je da nekom pripadamo...a to je naravno majka, osoba koja nas nosi pod srcem, koja nas miluje i svima nas pokazuje, kroz svoju okruglu loptu :).
Kada se rodimo opet počnemo da pripadamo nekome. Već u porodilištu novorođenče i majku veže isti broj na narukvici...pripadnost. Zatim pripadamo određenom narodu, državi, gradu, kulturi, vjeri...
Možda bi u ovom slučaju vjerska pripadnost trebala da bude stvar ličnog izbora, ali nije tako...pripadamo tamo gdje roditelji odluče da nam je mjesto, jer djeca kao djeca nisu u mogućnosti da sami odlučuju o svojim željama, ne zato što su mali, nego zato što nisu tome dorasli, bar do neke određene životne dobi.
I tako je cijeli život. Imamo potrebu da budemo dio nečega, a ne jedinke i individue za sebe (većina).
Zato i jesmo dio nekog društa, zato i težimo ka tome da imamo porodicu i prijatelje, zato se i uključujemo u razne facebook grupe i baš zato se i prijavljujemo na društvene mreže. Želimo biti prihvaćeni i želimo da nas neko prihvati.
Još u dalekoj istorije je poznato da su se ljudi držali zajedno kao grupa, svi su bili pripadnici neke određene grupe. Tada je za to postojao objektivan razlog kao što je npr. hrana.
Lakše su dolazili do hrane, lakše su preživljavali ali su se isto tako lakše zajedno branili pred raznim opasnostima koje su tada vrebale.
Šta se dešava danas? Zašto danas ljudi imaju potrebu da nekom pripadaju? Ustvari...da li uopšte imaju potrebu da nekom pripadaju?
Danas nismo više životno ugroženi, do hrane dolazimo lako, ne bježimo pred opasnim životinjama, živimo civilizovano. Bar se tako čini na prvi mah. Sve ovo nije dovelo do toga da čovjek može da funkcioniše kao jedinka. Još uvijek imamo veliku potrebu biti dio društva i PRIPADATI istom.
Opet napominjem...velika većina.
Pripadnost je i samo kontakt očima dva prolaznika koji se mimoilaze, pa čak i slučajni osmijeh onog ljutog komšije može da nam popravi dan. Baš zbog njega se možemo tog trenutka osjećati kao pripadnik.
Problem nastaje kod ljudi koji nemaju razvijen osjećaj pripadnosti. Kod onih koji se povlače u sebe.
Nemaju potrebu ili ne znaju da izraze svoj osjećaj pripadnosti. Kod onih koji žive život bez društva, bez ljudi, bez pripadanja. Kod onih koji žive život između svoja četiri zida.
Došlo je vrijeme kada su ljudi mnogo depresivniji i psihički nestabilniji nego prije. Dolaze vremena samoće, tuge, vremena tišine...dolaze vremena kada nas moderna tehnologija udaljava.
Dolaze vremena kada kafu pijemo "preko facebooka" ili vibera.
Možda je već došlo vrijeme gdje se gubi svaka želja za pripadanjem. Ali isto tako je sada pravo vrijeme da nešto promjenimo.
Baš oni ljudi, bez osjećaja pripadnosti, a takvih je takođe jako puno, imaju tendenciju za razvijanje duševnih i tjelesnih problema. Do problema koji mogu zauvijek da im unište život.
Ujutru dok idete na posao ljubazno pozdravite ljutog komšiju ispred zgrade, dozvolite da vam se onaj "nesposobni" vozač ubaci bez žmigavca :). Poklonite mu osmijeh, nikako mu ne mašite rukama i ne govorite da je nesposoban. To isto jutro skuhajte kafu svojim radnim kolegama i poklonite im osmijeh. Dozvolite da budete svaki dan razlog nekoga ko se zbog vas osjeća prihvaćeno. Budite razlog nekome da pomisli da nekom pripada. Bar tada, taj jedan dan.
S' ljubavlju jedinstvena!
Ni komentarjev:
Objavite komentar