Još jedna od tema sa kojom se borim od kada sam postala majka. Punih sedam godina!
Nisam ja sa Pedagogijom uopšte na TI kako se to možda drugima čini. Doduše jako dobro znam kako bih morala da postupam u različitim situacijama, ali to ne znači da uvijek postupam ispravno.
Većina roditelja pokušava djeci da postavi određene granice što je sasvim normalno. Svako dijete mora znati gdje je granica u određenoj situaciji. Ali da bi uopšte došli do toga da djeca znaju gdje su granice, prinuđeni smo da ih kažnjavamo i nagrađujemo. Da li smo zaista prinuđeni ili to činimo, jer nemamo drugog izbora? Ako dijete ne uradi ono što mi želimo (npr.ne pokupi svoje lego kocke) po nekom nepisanom pravilu trebali bi da ga kaznimo, tako što ga pošaljemo u njegov ćošak za kažnjavanje, zabranimo omiljeni crtani film, oduzmemo slatkiše. Tada dolazimo u situaciju u kojoj vidimo posljedicu neke naše greške u odgoju. A šta je uzrok? U stvari ni sami nismo svjesni da se upravo zbog toga čina dijete susreće sa velikim unutrašnjim neprijatnim osjećanjima. Da se tada tog momenta ruši jedan dio odnosa između nas i djeteta.
Sa druge strane postoji i nagrađivanje za sve lijepe stvari koje učine. Iako se na prvi pogled nagrađivanje čini izvrsna motivacija za našu djecu, moram da kažem da je moje lično mišljenje takvo, da je i ono podjednako štetno kao i kažnjavanje. Onog momenta kada počnemo da ih nagrađujemo za svaki popravljen krevet, za pokupljene lego kocke, za motanje pidžame, počinjemo da im rušimo unutrašnju motivaciju. Od toga momenta oni će da rade sve, ali ne zato što misle da je lijepo što imaju čistu sobu, nego zato što će za biti nagrađeni. Opet će jesti petu čokoladu u jednom danu. Samo zato što su pokupile SVOJE igračke sa poda SVOJE sobe. To je njihova obaveza i ne...ne čine nam nikakvu uslugu.
Medjutim ako nije dobro ni kažnjavanje ni nagrađivanje nameće nam se jedno pitanje. Kako djeci postaviti granice, a da ih pri tome ne kažnjavamo i ne nagrađujemo?
Možda bi pravi odgovor bio, da prvo moramo dobro da upoznamo naše dijete. Njegovo ponašanje je u svakom trenutku odraz određene situacije ili događaja. Moramo ga toliko dobro poznavati da možemo pretpostaviti zašto se u određenoj situacija ponaša tako kako se ponaša. Teško zar ne?
Ni sami nismo svjesni koliko ne poznajemo bića koja smo devet mjeseci nosili pod srcem, koja smo mi rodili i hranili. Većinom je naš odgovor "ne znam zašto plače, nije mu ništa". Jeste, nešto mu ne odgovara vjerujte ali treba dokučiti šta??
Potrebno je da shvatimo da oni dolaze na ovaj svijet nevini i neiskvareni. Ono što jesu i ono što postanu naučili su od nas. Sa 3 godine rijetko koje dijete ne zna da je hodanje po sredini ceste za čovjeka opasno po život. Mi smo ti koji im to moramo objasniti. Većina ne zna da se mačka ne vuče za rep jer je u stanju da ogrebe. Dvogodišnjak takođe ne zna da se konflikti u vrtiću ne rješavaju udarcem. Tu smo mi da im postavimo granicu, uz objašnjenje zašto se konflikti ne rješavaju nasiljem. Ako im to ne objasnimo prvi put kada shvatimo da griješe napravili smo još veću grešku, jer će misliti da je to sasvim normalno ponašanje. Ako se u tom momentu ne pokažemo na djelu, dolazimo u situaciju da ih kažnjavamo. Moramo da im pustimo da izraze svoje mišljenje i osjećaje, jer se u suprotnom talože u njihovom malom tijelu, stvaraju u sebi nemir i počinju nedolično da se ponašaju.
Iskustvo je jedna od stvari koja može mnogo da im pomogne. Ako neka situacija naše dijete ne ugrožava pustimo ga da se nauči iz vlastitog iskustva. Primjer: ako se sam penje uz stepenice tobogana-pustite ga! Budite negdje u blizini, budite u pripremi ali ne sputavajte ga. Ne govorite "pazi, pašćeš, ti to ne možeš".Vjerujte u njega, to je njegovo iskustvo, to je njegov put! Mnogo mi je trebalo da sam i sama savladala ovaj strah. Jos ga savlađujem!
Kada jednom postavimo granice, sve je lakse. Ako to učinimo kroz igru postajemo dječiji najbolji prijatelji. Jedan od primjera sa kojim sam postigla svoj cilj je pranje zuba mog sina.
"Danas neću da perem zube"-rekao je David.
U tom momentu sam bila zubić Vila koja je jako smješnim glasom rekla: "Vila naređuje da pereš zubiće, sutra opet igranja biće". Onog momenta kada se našoj djeci bude naše ponašanje činilo zabavnim, neće ni pomislite na to da smo im bilo šta naredili.
Od toga trenutka ćemo postići naš cilj. Neće biti potrebe da ih nagrađujemo, a ni kažnjavamo. Od toga trenutkaoni će da urade ono što mi očekujemo od njih.
Sve je lakše kada nađemo zajednički jezik sa našim mališanima. U nekim situacijama ja ga još tražim, potražite i vi.
S ljubavlju.
Jedinstvena :)
Nisam ja sa Pedagogijom uopšte na TI kako se to možda drugima čini. Doduše jako dobro znam kako bih morala da postupam u različitim situacijama, ali to ne znači da uvijek postupam ispravno.
Većina roditelja pokušava djeci da postavi određene granice što je sasvim normalno. Svako dijete mora znati gdje je granica u određenoj situaciji. Ali da bi uopšte došli do toga da djeca znaju gdje su granice, prinuđeni smo da ih kažnjavamo i nagrađujemo. Da li smo zaista prinuđeni ili to činimo, jer nemamo drugog izbora? Ako dijete ne uradi ono što mi želimo (npr.ne pokupi svoje lego kocke) po nekom nepisanom pravilu trebali bi da ga kaznimo, tako što ga pošaljemo u njegov ćošak za kažnjavanje, zabranimo omiljeni crtani film, oduzmemo slatkiše. Tada dolazimo u situaciju u kojoj vidimo posljedicu neke naše greške u odgoju. A šta je uzrok? U stvari ni sami nismo svjesni da se upravo zbog toga čina dijete susreće sa velikim unutrašnjim neprijatnim osjećanjima. Da se tada tog momenta ruši jedan dio odnosa između nas i djeteta.
Sa druge strane postoji i nagrađivanje za sve lijepe stvari koje učine. Iako se na prvi pogled nagrađivanje čini izvrsna motivacija za našu djecu, moram da kažem da je moje lično mišljenje takvo, da je i ono podjednako štetno kao i kažnjavanje. Onog momenta kada počnemo da ih nagrađujemo za svaki popravljen krevet, za pokupljene lego kocke, za motanje pidžame, počinjemo da im rušimo unutrašnju motivaciju. Od toga momenta oni će da rade sve, ali ne zato što misle da je lijepo što imaju čistu sobu, nego zato što će za biti nagrađeni. Opet će jesti petu čokoladu u jednom danu. Samo zato što su pokupile SVOJE igračke sa poda SVOJE sobe. To je njihova obaveza i ne...ne čine nam nikakvu uslugu.
Medjutim ako nije dobro ni kažnjavanje ni nagrađivanje nameće nam se jedno pitanje. Kako djeci postaviti granice, a da ih pri tome ne kažnjavamo i ne nagrađujemo?
Možda bi pravi odgovor bio, da prvo moramo dobro da upoznamo naše dijete. Njegovo ponašanje je u svakom trenutku odraz određene situacije ili događaja. Moramo ga toliko dobro poznavati da možemo pretpostaviti zašto se u određenoj situacija ponaša tako kako se ponaša. Teško zar ne?
Ni sami nismo svjesni koliko ne poznajemo bića koja smo devet mjeseci nosili pod srcem, koja smo mi rodili i hranili. Većinom je naš odgovor "ne znam zašto plače, nije mu ništa". Jeste, nešto mu ne odgovara vjerujte ali treba dokučiti šta??
Potrebno je da shvatimo da oni dolaze na ovaj svijet nevini i neiskvareni. Ono što jesu i ono što postanu naučili su od nas. Sa 3 godine rijetko koje dijete ne zna da je hodanje po sredini ceste za čovjeka opasno po život. Mi smo ti koji im to moramo objasniti. Većina ne zna da se mačka ne vuče za rep jer je u stanju da ogrebe. Dvogodišnjak takođe ne zna da se konflikti u vrtiću ne rješavaju udarcem. Tu smo mi da im postavimo granicu, uz objašnjenje zašto se konflikti ne rješavaju nasiljem. Ako im to ne objasnimo prvi put kada shvatimo da griješe napravili smo još veću grešku, jer će misliti da je to sasvim normalno ponašanje. Ako se u tom momentu ne pokažemo na djelu, dolazimo u situaciju da ih kažnjavamo. Moramo da im pustimo da izraze svoje mišljenje i osjećaje, jer se u suprotnom talože u njihovom malom tijelu, stvaraju u sebi nemir i počinju nedolično da se ponašaju.
Iskustvo je jedna od stvari koja može mnogo da im pomogne. Ako neka situacija naše dijete ne ugrožava pustimo ga da se nauči iz vlastitog iskustva. Primjer: ako se sam penje uz stepenice tobogana-pustite ga! Budite negdje u blizini, budite u pripremi ali ne sputavajte ga. Ne govorite "pazi, pašćeš, ti to ne možeš".Vjerujte u njega, to je njegovo iskustvo, to je njegov put! Mnogo mi je trebalo da sam i sama savladala ovaj strah. Jos ga savlađujem!
Kada jednom postavimo granice, sve je lakse. Ako to učinimo kroz igru postajemo dječiji najbolji prijatelji. Jedan od primjera sa kojim sam postigla svoj cilj je pranje zuba mog sina.
"Danas neću da perem zube"-rekao je David.
U tom momentu sam bila zubić Vila koja je jako smješnim glasom rekla: "Vila naređuje da pereš zubiće, sutra opet igranja biće". Onog momenta kada se našoj djeci bude naše ponašanje činilo zabavnim, neće ni pomislite na to da smo im bilo šta naredili.
Sve je lakše kada nađemo zajednički jezik sa našim mališanima. U nekim situacijama ja ga još tražim, potražite i vi.
S ljubavlju.
Jedinstvena :)
Fenomenalan tekst draga moja.Slažem se u potpunosti.☺
OdgovoriIzbriši